Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

VEDRAN

Svake subote oko deset ujutro majka iz košare vadi bijele zamotuljke i slaže ih pored teške daske za rezanje. Vedran uklanja omote, uzima nož i reže: od buta tanke odreske, od vrata nešto deblje, od pilećih prsa pravilne četverokute. Oštricom spretno klizi niz kosti, oslobađa ih rumene pulpe i odvaja u posebnu posudu, za juhu i psa.

„Bit će kirurg“, šapuće otac dok nježno ljubi majku u obraz.

Postao je mesar.

Volio je meso pod rukama, ali ga nije jeo. Zrnata struktura svinjske jetre pod zubima u njegovoj ga je trinaestoj godini najprije odvojila od iznutrica, a zatim postepeno i od ostalog mesa. Sa osamnaest je postao vegetarijanac i mesar. Volio je podatnost masnoće, čvrstoću žilica i koštano iverje dok leti pod udarcem teške satare. Volio je porno-filmove, suprugu Ilonu, sitnu plavu Mađaricu, i svoju blistavu mesnicu na centralnom trgu pitoresknog srednjoeuropskog grada.

Da, volio je porno-filmove, ali ne sve. U njegovu su noćnom ormariću, pored u kožu ukoričene Ane Karenjine, ležale tri video-kazete, jedina tri uratka Velike Bernarde, crnokose žene izdužena vretenasta tijela. Otkako je snimila posljednji nastavak prošle su četiri godine i Vedranova je želja za njenim novim pustolovinama prerasla u sasvim drugačiju, novu želju: htio ju je upoznati i postati joj mužem.

Rezao je meso, virtuozno razlistavao odreske, smiješio se vraćajući novac, zamišljajući kako njegova velika žena za to vrijeme klizi namašćenim mirisnim rukama tijelom sad jednog, pa drugog muškarca, a on zna da je ipak samo njegova i božja. Zamišljao je prste, podlaktice, krater pupka, udahom proširene nosnice, trepet kapaka i susret gornje vlažne usne s nečijom ušnom resicom. Zamišljao je poljupce, lake i tihe, na pregibu lakta, na preponi i lepezi nježnih očnih bora, ali nikada nije mogao, niti je želio, zamisliti poljubac u obraz.

„To bih sačuvao za sebe“, izgovorio bi poluglasno bar jednom u danu.

Ilona se smijala toj rečenici koja bi sletjela tek tako i pomilovala zrak. Nije pitala što mu to znači, jer je mislila da govori o nekom boljem komadu mesa, a i uvijek nakon toga uslijedio bi kikot, zavjerenički pogled i zvonak poljubac kraj njenog uha. Bilo je to nešto poput nestašluka koji ih je držao zajedno uvijek i svugdje.

Zamišljao ju je kako ulazi kroz vrata mesnice uz reski zvuk zvonca. Mislio je: Moja bi mesnica postala rajski vrt, iz gustiša mekolisnih palmi izašla bi ona, onako velika i snažna i uz šum fontane utisnula mi poljubac u obraz. Bio bi to kraj i najljepši mogući početak.

I onda se jedne kasne ljetne večeri, minut prije zatvaranja, upravo to i dogodilo.

Vedran je vlažnom krpom otirao komadiće svinjskog mozga sa staklene vitrine. Zrak je otežao u posljednjem satu, a oštar miris mesa draškao mu je nosnice. Kromirani ventilatori na stropu neznatno su rahlili omaru. Udarac metalnog zvonca najavio je neočekivanog posjetitelja. Na vratima je stajala Bernarda, velika i lijepa.

Do Vedrana se u hipu probio miris mandarina. Zakoračila je. Pod nogama joj je niknula trava. Rukom je popravila kosu i za njom se rasuo slap tratinčica. Rekla je: „Dobra večer“, a stropom povješane šunke postale su narančasti lampioni. „Imate li svinjske jetre?“, zašumio je njen glas i voda je krenula niz zidove, srebrna i hladna.

„Poljubi me u obraz. To sam sačuvao za sebe“, izgovorio je poluglasno.

Ona se nasmijala i prišla na korak. Njena se potpetica muklo oglasila na prepukloj kamenoj ploči. Pogledala je dolje, pod je krckao, a zatim se rasprsnulo staklo vitrine. Pahuljali su prozirni listići, zasipali i Vedrana i Veliku Bernardu, lampioni su se njihali, motori hladnjaka iskrili kao božićne prskalice. Posrćući pala je prema njemu i naslonila usne na obraz, topao i mek.

Zagrlio ju je. Kovitlac zraka podigao ih je i ta se čudesna skulptura najprije vrtjela, pa njihala, a zatim poput balona napunjena helijem odlepršala negdje van vidokruga.

Svijet je nestao u četrdeset tri sekunde kao da ga nikad nije ni bilo.