Oni – humani bestijarij | Nataša Skazlić

OTAC

 

„Otac?“, nježni upitnik me oplakuje i odjednom mi oči stakle. Zvuk što se probija iz nutrine tanak je i piskutav glas koji oblikuje: „Ne“.

Nisam sigurna da je izašao iz mene pa još dodatno odričem glavom. Kosa mi dodiruje obraze i sve sam manja, polugola djevojčica.

„Ne“, uspijevam izgovoriti glasno, ali to nije riječ istog značenja.

„Ne želim to“, šapućem u sebi i slušam upute. Duga spavaćica ispod koje nema ničeg do golotinje je mrtvački pokrov, tako dalek od radosti što nam tijelo može prirediti.

„Anestezija me jako uspava. Ne znam hoću li se moći probuditi nakon samo dva sata“, govorim.

Što bih učinila da mi kaže da je opasno to što činim?

„Pustit ćemo vas da spavate koliko god želite.“

Nešto bjesni u meni. Zašto tako govori, zašto me nagovara, zašto me ne zaustavi?

Napuštam velike metalne držače, okrećem se i izlazim iz ordinacije, hodam niz bijeli hodnik prema izlazu. Na narančastim stolicama sjede ljudi, muškarac čita novine, žena gladi trbuh, djeca igraju lovice oko mene. Sunce je i ptice se čuju kroz poluotvorene prozore. Ulica je sigurno prazna i topla.

„Neće boljeti“, kaže sestra. „Stisnite šaku. Tako Sad opustite Gotovo. Sve će biti dobro.“

Čuje se zvuk navlačenja gumenih rukavica. Ruka mi gladi čelo. Ispod zaklopljenih kapaka probijaju se dva staklena curka.

 

Budim se. Ne boli. Nisko sunce šara lišćem zidove male bijele ćelije. Ustajem oprezno, osluškujem trbuh, jastuk mokrog perja zgusnuta pri dnu i ništa više. Oblačim se polako, malo pognuta. Slažem spavaćicu, širim je po krevetu, savijam, glačam rukom.

U prijemnoj sobi nepoznata lica.

„Ustali ste, draga. Dobro ste?“, pita me plava sestra kao da se znamo, kao da sam pola života ostavila na tom odjelu, ili cijeli.

 

Taksist blijedi pod mojim odrazom. Pomaže mi odnijeti torbu. Na pola stubišta strese mi se telefon; jedna od njegovih cirkularnih poruka odaslanih na desetke adresa, vic, igra riječima s aluzijom na seks. Uzvraćam osmijehom. Nikad nisam sigurna očekuje li uopće odgovor na takve poruke. Stan je zagasito žut u ljetna predvečerja, prohladan i miran. Sve stoji i ništa nije isto.

Boli. Znojim se. Na putu do kupaonice iz mene ispadaju veliki mesnati komadi, sivocrveni dijelovi posteljice, zrnati kao svinjska jetra. Perem pod ulijepljena i krvava.

 

Naša je povijest obogaćena malom smrću što mijenja samo moju sliku. Nježna sam po navici, milujem ga mislima kao da je dijete koje evo za mjesec-dva odlazi na školovanje u drugi grad. Gledam ga zaigranog u tom neznanju, tješim ga u tom sljepilu. Ipak ga nije sasvim otplavila vakuum-pumpa. Ne govorim mu ništa. Što će mu spoznaja o ženskoj moći koja se sebi samoj podruguje?