Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti | Irena Delonga

*

ja sam tebe odnijela kući
pomno umotanog u papir
razgrnula sam te kao tek izglačanu
plahtu
i nismo pristajali staroj kući
ni ti ni ja
ja sam zaboravila lozinke
pa sam prespavala vrijeme
čuvala sam te u boci
i nisi se mogao rasuti.
jednako pobožno sam te vratila,
kao košulju
previše svečanu za ijednu priliku
uredno složenu na dnu kovčega
koju nosiš na put samo u slučaju
iznenadnih slavlja, ili sprovoda
i dobro da te nije bilo potrebno razmatati
ti nemaš svoj oblik
ni zvuk
a povremeno prijeđem dlanom po dnu svog trbuha
kao da tu spavaš
kao da će neka struna izazvati tebe
da se oglasiš
vraćam te na uobičajena mjesta
u nikad prelistane knjige
zatvorenih korica
kao stisnutih zubi
kao stisnutih koljena
u trenutku kad bedra peku
od čežnje
vraćam te u tišinu spavaće sobe
gdje su rolete nevoljko podignute
samo jednu trećinu
tek tako da jastuci znaju raspored spavanja
da me ne prevare
i zadrže.