Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti | Irena Delonga

*

postoje jutra
kada ustajem
sama na svijetu
ne vidim ukućane
obilaze oko mene u koncentričnim kružnicama
stišću obruč
dok me sasvim ne okruže
i suoče
sa svojim malenim ružičastim usnicama
koje se nijemo pomiču.
postoje jutra
kada ne vidim svoje ukućane
pričine mi se kao propuh na hodniku
nekada brojim četkice za zube u čaši
i ne znam kome pripadaju
ne znam kome pripadam
(jesu li obitelji čaša
sa četkicama za zube?)
ponekad partija karata
prođe u tišini
koja zna pojesti dobru volju
jer ja ne vidim ništa
osim
previše mrlja na stolnjaku
ja se izmiješam s kartama
u špilu
netko od mojih ukućana kaže
da u meni ovuliraju stihovi
i da zato šutim.
ponekad se predugo vozim u liftu
jer je to jedino mjesto u gradu
u kojem možeš zaista biti sam
moja je klaustrofobija
gotovo neznatna
ali ipak nikada ne zaustavljam lift
mada mi dođe tako
sjesti u limenoj kutiji
koja visi nad bezdanom od trinaest katova.
sjesti sama.