Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti | Irena Delonga

TREĆA SREĆA

rekla sam: treća sreća i progutala žilet. bojala sam se
leći jer onda ne bi mogao proći nizbrdo, nizgrlo, nizvodno
sjedila sam na zidu i plakala u more u plavo u brodove
u tri otoka
sjedila sam na velikoj kamenoj ploči koju je raspuklo sunce
i koja je mlaka kad padne mrak
zidovi su visoki točno kao ja, samo bez glave
pa kad sjedim ne vidim ništa osim neba
tada mi se pričinja da sam u bazenu
bez vode.
sjedila sam u mravinjaku i govorila u slušalicu kao da govorim sama sebi
ili sam govorila sama sebi kao da govorim u slušalicu.
sjedila sam na obali nasukana i opraštala sve
(htjela sam leći u brod i ljuljati se kao u kolijevci)
od toliko modrine zaboravila sam naočale i svoj novi pogled
imala sam mrlje od vina pod noktima i nisam se mogla sjetiti kada sam te ozlijedila.
sjedila sam na plavoj stolici dok mi nije prepuklo ovo sitno sitničavo cyber-srce
pa sam podjetinjila i pobjegla od kuće
(teško ćeš naći šumu u gradu
a i ako je nađeš, uvijek je za korak, dva, stotinu
prekratka)
sjela sam na rub kade i nježno je zamolila da zaplovi
kada se nismo pomaknule, shvatila sam da ništa nije na meni da
promijenim. mogu samo odustati. onda sam legla
u krevet.
upravo kako sam i strahovala,
žilet mi je stao u grlu.