Trobojno bijelo | Stipe Odak

PROSTOR ŽELJE

PROSTOR ŽELJE

U prostoru želje nema mjesta za čistu misao.
Sjeo sam i pokušao dokučiti koliko su me moje naklonosti oblikovale.
Iza tamne pregrade onoga što želim ne nazire se svjetlo onoga što jesam.
Pozvao sam otrovne kiše da dođu i učine svoje.
Na spojevima ploča koje se dodiruju očituje se slabost metala;
spojevi polako popuštaju svoj stisak i svjetlo ponovno prolazi kroz pukotine.
Kada prođe određeno vrijeme sve pregrade se unište same od sebe.
I možda je čitava priroda podređena mehanizmu svjetla
koje želi pronaći put do svakog stvorenja.

I TE SAM NOĆI PONOVNO USNUO
(UTIŠANA ŽELJA)

Ja sam odlučio pjevati u sebi. Zamišljati umne glasove i prelaziti sjećanjem preko nekih starih neuma. Želio sam vidjeti kako će moje tijelo reagirati na poluostvarene zvukove koji titraju samo kao teorija, kao četvrtine i polovine negdje u meni zapete žice. Ali što sam duže razmišljao o tome ideje su se počele sve više zaplitati u moje glasnice, tako duboko da su sve pomrsile. Odjednom me je počelo žuljati i zatezati u grlu. Dugo sam morao kašljati i vikati glasno da bih se riješio stvorene napetosti.

I stajao sam ravno ispruženih dlanova dok sam maštao o tome kako stišćem željezo i puštam šećer kroz prste, dodirujem čvrsto i mekano. Toliko dugo i toliko jako da su te misli stvorile rascjepe na prstima i zgrčile moje ligamente toliko dugo i toliko jako da ih satima nisam mogao ponovno ispružiti. Morao sam zamišljati kako kap po kap, najprije ulje, a onda slana voda pada u moje stisnute šake, kako ih omekšavaju a potom razvezuju da bih opet mogao pisati.

Vidiš kako neostvarene želje utječu na tijelo?

Moji snovi mjesecima nisu imali nikakvog sadržaja. To me je toliko uplašilo da sam pomislio kako ću se jednog jutra samo probuditi posve zakočen neispunjenom željom. Moj odlazak po vodu, pranje lice i popodnevno opuštanje tada će se svesti samo na svakodnevne nenaporne mentalne šetnje dok ja ležim u krevetu do kraja života. Otišao sam na jezero riješiti se svega. Ono nematerijalno zaostalo u meni doživljavao sam kao galvaniziranu metalnu pločicu koja se u tekućini polako otapa i prazni od napona. Plivao sam dok nisam osjetio da je opna prešla iz oštro zelenog u blijedo ljubičastu i osjetio sam spokoj. Odjednom sam volio govoriti „ja.“ Moja egzistencija je kolala po meni. Doživljavao sam ju kao špekulu koju sam nekad davno progutao, a na koju su svi, pa i roditelji nakon nekog vremena zaboravili. A sada se ona ponovno oglasila i udarala u stIjenke organa poput kamenčića u zvečki. I taj me zvuk veselio.

I tad se ponovno rodila želja.

I te sam noći ponovno usnuo.

PARALAKSA

Četvrti dan rođena su nebeska tijela,
da odijele Jedan od Dva i Dva od Bezbroj,
da uče ljude putanjama i padu
i pokažu prošlost što dolazi kroz svjetlo.

Zvijezde su stvorene od kositrenog papira,
prvom rukom presavijene šest puta
i stavljene na svoje mjesto,
kao oznaka za svjetove dodane u favorite.

Ljudi su najprije gledali u zvijezde,
onda su ih ušivali u kape,
a danas ih spuštaju po holivudskim pločnicima.

Sve naše nevolje dolaze od toga
što zvijezde nisu navikle da budu
podloga ljudskim koracima.

PISATI U VJETAR

Jezik je neuroza stvarnosti
i mene tebi sada tjera prisila govorenja.
Ispričat ću ovaj svijet iznova,
reći svaku riječ za svaku stvar,
nacrtati kartu svemira u mjerilu 1:1
i sačuvati zadnji slog za nestajanje.

Kartu ću upisati na rižinom papiru
da ju poslije svega možeš pojesti.
Na jeziku će ti biti slatka poput meda,
a u utrobi gorka kao pelin,
nedozrela da kaže išta o onom što je bitno.

Dok stojiš na putu možeš samo šutjeti
ili pisati u vjetar.