Trobojno bijelo | Stipe Odak

PJESME O SMRTI

NEPOKRETU

Zar je pošteno da ovo kratko vrijeme tako tratimo?
Onog istog jutra kada si mi javila o njegovoj smrti ja sam stajao na stanici.
I gledao sam tramvaj kako se zaustavlja i kako više nikad neće krenuti. Ni ljudi. Ni vozila. Zgrade se nikada ne miču, ali se tada osobito nisu micale. Ni ljudi. Ni vozila.
Ostat će tu dok postanu blijedi, pa sivi, pa ništa.
I svijet neće prestati nekom nesrećom. On će jednostavno izblijedjeti.
Samo sam ja bio svjestan da mu gledam kraj.
Uskoro će sve samo stati. Skuhani puding, tek otvoren sapun, zaljuljano klatno, žlica, zvuk, stepenica, ključ, krv, zupčanik.
Nepokretu.
Kada si mi javila o njegovoj smrti.
Sve je mirovalo i trebalo je samo još nekoliko trenutaka da se svijet potpuno
primiri i ušuti.
A ja sam ga prepao. Svojim urlikom.
Vozačica je samo krenula naprijed. Šumovi su se prilijepili za ona mjesta kojima pripadaju i sve je išlo dalje. Neobazirući. Hodajući ljudi, leteći kukci, kotrljajuća vozila. Neposredu.
I bilo je još vremena za svađe i gluposti. Za ono drugo.
Sjeti se smrti!
A ja sam htio umrijeti s njim!

SMRT STVORENJA

Danas sam gledao stvorenja kako umiru.
Nekoliko muha, moj sat, kanarinca i jednu ženu. Najteže je bilo sa ženom.
Njihovi dijelovi ostali su funkcionalni, ali se nakon tog važnog trenutka više nisu htjeli micati. Uobrazili su se. Smrt udovima daje osjećaj važnosti. Nije više bilo nikakve sile ponad njih.
I vidio sam da ovo čine sa svima: dođu neki drugi i uzmu te dijelove sebi – zupčanik
moga sata, glavu moga kanarinca, tijelo moje žene.
Za orden, za gradsku uru, za zvono
ili za malo zimske trave.
Samo – kamo je pobjegla ta dobra sila? Znaš li barem smjer?
Znadeš li mi reći je li toplo ili hladno? Hladno… hladno… hladno… toplo… toplo… hlaaadno… reci mi kad budem blizu. Blizu tebe? Ne, blizu svega!
Upoznati jednog čovjeka znači spoznati i cijeli svijet, draga! Reći ću ti nešto o stvaranju: danas sam kihnuo i tisuće malih svjetova je nastalo iz mene. Odrezao sam kosu i vjetar je odnio moje vlasi niz cestu, raspršio ih na brda, na brodove i bića. Iz njih će proklijati vrbe i poljsko bilje, a njihov polen će obići zemlju. I dotakao sam novac. Mrzim tu pomisao, ali tako se možeš vrlo jeftino rukovati sa cijelim svijetom.
Vidim: Ne mogu pobjeći. Onaj isti izdisaj koji sam ostavio ispred svoje kuće kada sam odlazio dočekao me ovdje na balkonu u dalekoj zemlji. I opet pobjegao.
Zajedno s pjesmom moga kanarinca.
Ja tebe znam. I zato sve drugo znam!
Ali bojim se da te neću moći zadržati jednom. Ja ću zavikati kad treba! Kad vidim da će ti se valovi raspršiti i doseći atmosferu. Što ako te jednom prepoznam pretvorenu u simfoniju, ili asteroid, u toplinu, u ježa ili neko biće koje ne vidim?
Hladno… hladno… hladno… toplo… toplo… hlaaadno… reci mi kad budem blizu!

BIJELI MAK

I onda ona dođe, pa bijelo poteče
po razrezanoj niti u čaški maka.
Ne osjetiš ništa,
samo topli sok na usni i utrnuti jezik.

Proširi se tijelom
kao pčelinji otrov.
U utrobu uđe kao u košnicu
i zaleže svoje potomstvo.

Onda pustiš sve,
kao kist bačen u vodu
zabojiš trag
i okameniš se

kao metafora.

AKVARIJ

Umro je nedavno od raka,
premda je cijeloga života čuvao zlatne ribice.

Od svega na ovom svijetu, samo je rutinu dobro poznavao
i kraj mu je bio strašan samo zato jer ga prvi put susreće.
Hrvao se sa smrću kao s kašljem.
Mučila ga je misao da će zastati negdje između,
kao ruka koja nikad ne iziđe na drugu stranu rukava
i da je prava šteta što će biti s pogrešne strane drveta
da pokuca još jednom za sreću.

Kada bi se okrenuo na lijevu stranu gledao bi u prozor,
i svijet mu se učinio kao veliki akvarij.
Rastužio se kad je shvatio
da će mu netko davati hranu i kad on ode,
i da nitko neće ni zamijetiti da ga nema.