Trobojno bijelo | Stipe Odak

JUTRO, POPODNE I JUG

JUG

Ne čujem više glas s neba,
ali mu čitam s usana.
Obrisi Plejada i Blizanaca
na zglobovima malog prsta
kada rukom s očiju otjeram mjesec.
Nekada ožednim u snu
i napijem se tog svjetla koje mi se suši po rukama.

U mome zavičaju prebiva jug.
Tu se rađa topli vjetar
koji krene od visokih vrata prema obratnici
da provjeri ima li još radosti na zemlji.
Na svom putu dotiče krzno životinja
i spusti umornima toplu ruku na toplo čelo.

Na jugu žive ljudi skupljeni na jedno mjesto
i pitaju se – Kad će jutro?
zbunjeni kao žice dalekovoda koje nikada ne otkriju
daleke sobe do kojih donose svjetlo.

POPODNE

Pred domom moga oca kameni je pod.
Pod njim žive dobre namjere zakopane duboko,
okamenjene kao fosili
koji će sljedećim generacijama govoriti o nama.

Na taj sam pod jutros naslonio glavu
i slušao godine kako prolaze,
sloj na sloj naslagane,
kao čiste plahte,
u koje ćemo umotati našu djecu.

Popodne je pala kiša.
Uhvatio sam jednu kap u šaku,
odnio je iza kuće i spustio na tlo.
Napojio sam zemlju?
Ne – posadio sam jezero!