Trobojno bijelo | Stipe Odak

ZAŠTO SAM POSTAO PJESNIK

Sada kada se više ne mogu pouzdati u uspjeh
govorim samo s nadom da svaka riječ krije sjeme svjetla.
Nesiguran kao tijelo vatre, pronosim što imam.
I trebao bih oprati ruke prije nego napišem išta,
očistiti stazu prije nego stupim u svijet
i uravniti dah da bi moja misao ostala cijela.

A onda su došle kiše.
Pronijele su šarenilo krajeva okruženih morem.
Neuhvatljiva voda prolazi put do neba
i vraća se tamo otkud je potekla.
Na rubu oka ja vidio sam boje i kraj neba kako ti dotiče rame.
Opet se sjetih čežnje u sebi
i ne znam od kojeg je mora potekla.
Upisala se u mene kao sunce u kožu
i kao jezik u duh djeteta.
Ona mi je bila svjetlo.

Na tijelo noći ja sam navikao.
Naučih hodati u mraku, loviti vjetrove u stupice
i glasom procjenjivati dubine ponora.
Ali vidjeh dugu da ti dotiče rame.
I put čovjeka negdje završava.

I to sam ti morao reći.