Trobojno bijelo | Stipe Odak

1.

Ti da si vidjela Bijele noći?
Kako te samo stid ne susteže? Znaš li da riskiraš dušu tako? Ti ih nisi mogla susresti, ako si i znala da postoje. Idi, skloni se negdje. Nauči neki sveti jezik i njime isperi usta da te patnja zaobiđe ako ih nema. Mrmljanjem pokori gordost govora kojem si podlegla, a postom tijelo. Možda te tako patnja zaobiđe ako ih nema. Ne pričaj o bjelini. Otkidaj komad čista platna i to ponesi kao zakrpu na prsima ako baš moraš. Govorili su da bijelo tkanje čuva srca od tuđe zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. A ja ti mogu reći da nije bilo uvijek tako. Što ti koristi oživjeti čistoću na kratko, rastočiti neprozirnost ovih ljudi oko tebe. Pa jači su, puno su jači. I tebe će pokoriti – onda kada o tebi počnu govoriti. Nema ničega što može ostati čisto u ljudskim riječima. Otiđi, dušo moja. U istu rijeku nemoj zagaziti dva puta. Nadiši se zraka i nešto malo zadrži u šaci jer evo – dolazi noć. A ti nećeš popustiti. I dalje šutiš da postoje. Dobro. Poći ću. Zaključaj vrata za mnom. I šuti više.

2.

Nisam ih našao. Noći su crne. Uvijek crne. Vidio sam samo dva sunca i druga dva kako se rađaju. Previše je mraka oko mene da bih išta drugo vidio. Htio sam ti samo reći nešto o prirodi sunaca – to da se rađaju u paru.

3.

O drvu ne znam ništa. Dotakao sam ga u nadi da će biti Drvo spoznaje, ali uskoro sam sve o njemu zaboravio. Pokraj putova gdje sam išao žive ljudi i skrivaju se u kućama. Ne vjeruj im. Smrt se šeće po ovim fotografijama koje ti nosim. Zato navuci rukavice prije. Ja polako gubim vid, to znaš. Zato je u njihovoj neoštrini zapisan moj mrtvi vid. Ovdje je prisutna kuća u kojoj nikog nema. Tu je i mrtva prisutnost svjetla u noći koja je ostala crna. Tu je i žena koje nema. Jer svaka živa žena meni je samo dokaz tvoje smrti.

4.

Navika mi brani da slikam ruže u mraku. Ali ja to baš želim. Nema bjeline, reći će. Nema veze. Ja ću čekati dovoljno dugo dok se zvjezdanog svjetla ne nakupi dovoljno za jedan mali zapis. Zašto si ikad mislila da mi treba išta više od malenih stvari – jedan sapun, neka topla jakna i možda malo šećera, ali koliko stane u zatvorenu šaku. Našao sam način kako da svijetu umaknem. Kada dovoljno dugo gledam neki predmet slika se jednako upisuje i u mene i na film. Sve to ponesem sa sobom. I bogat sam. A evo, odjednom me još samo komadić ovog bijelog platna štiti da ne umrem od zavisti i drugih zala koja dolaze zrakom. Smiluj se. Ne mogu ti reći još ništa. Ni tebi ni ikom drugom. Nije još vrijeme da govorim o naklonostima.

5.

Kada sam se vraćao jedno je sunce umrlo. Htio sam ti reći nešto o prirodi sunaca – to da umiru sama.