Trobojno bijelo | Stipe Odak

O DUŠI

Riječ me je dotakla i rekla
da svijet se tajnom uvijek odijeva iznova
i da je svaki čovjek moreplovac.
Da na njenoj zemlji nema zidova –
tu su samo cjeline neodređena prostranstva
na koje trebamo iznova ucrtati meridijane.

Pitao sam zašto ovo putovanje ne završava.
I rekla mi je:

Zato što sve zore još nisu viđene,
i zato što život svakog jutra umire u oku večeri.
Pred tajnom života i kraljevstva se klanjaju.
Zar misliš da postoje junaci koji će ju ukrotiti na svojim plovilima od drva i
vjetra?
Tjesnaci njeni gordo stoje i nakon što im smrtnici daju ime.
U tamni kraj sam ćeš kročiti,
u sebi probaviti njegov zrak,
u krvi osjetiti otrov njegovih riba,
i jeku stvorova čuvati u utrobi.
Samo tako strah može biti otjeran
i njegov žalac će se skloniti pred okom koje je vidjelo patnju.

I reče mi opet:

Vaše noge su noge svjetlonoša koji pronose luč nebesnika
u prostor koji je svjetlu jednom oduzet.
Tijela vaša sabiru se sa svih strana
da priče kazuju slijepima i tako im olakšaju dane bolesti.
Kada sjena ulazi u tamu, ona se s njome pretapa,
ali njihovo jedinstvo u laži prebiva, jer mrak govori sjeni:
Uđi u mene i smiri se, mi tako postajemo jedno.
Svi oni koji tako čine obitavaju u miru umrtvljujućeg zaborava.
Povjerovali su da se dva tijela mogu sjediniti ako stanu blizu i kažu jedno
drugome:
Neka noć obuzda naše želje,
mi sada jednim duhom mislimo,
i svoje oči upiremo jedno u drugo.

Znao sam da u korijenima moje usnulosti teče zaboravljanje.
Nenavikla na promjene, moja duša gledala je u sebe i sklapala oči.
Jednog jutra došla je do nje kap mirisa,
zbunila je i potakla da okrene glavu.
Bio je to trag cimeta i mente,
nota neba sabijenog u kiši,
dah kojim dišu otoci usamljenih mora i neimenovane gore.
Ja sam ostao samo još kratko na tom mjestu zagrljaja,
da vidim rađanje dana iz ljuske smrti.

Osluhnuo sam Riječ koja mi je došla
i otišao u smjeru Početka.