Trobojno bijelo | Stipe Odak

DRVO ŽIVOTA

NOINA ARKA ZA RIJEČI

Kada bih imao bezgraničnu moć,
da nevezan obzirom činim kako želim,
ništa od tog što bih stvorio ne bi bilo lijepo.

Bio bih običan kao zrak koji je svugdje
i kao vrijeme koje je uvijek.
Nijedna moja odluka ne bi bila ni ispravna ni pogrešna.
Ja, koji sve mogu, odlučio bih sve, jednom za svagda.

Zagladio bih rukom razdjeljak na tjemenu ravnovjesja
i poslao potop da izbriše granice i razlike koje ih čine,
da od malih i velikih stvari napravi jedno.

Četrdeset dana ni dosadnih ni sretnih,
bez početka i bez kraja padala bi kiša,
da sapere ruke koje nisu ni prljave ni čiste.

I ako bih u tom trenutku mogao sačuvati nešto
napravio bih korablju da plovi nad potopljenim svijetom.
Rekao bih da u nju stave riječi,
po jednu od svake vrste,
muškog, ženskog i srednjeg roda po jednu,
da u njima glas i život bude.

Kada sve postane umorna tišina
u riječima nek’ stvaralačka iskra gori
kao vječito upaljeni tranzistor
u svemirskoj radionici
za popravke pokvarenih svjetova.

NA BABILONSKIM OBALAMA

Tebi koja poznaš ritam govora
i skupljaš sunce u šalicu od ruku,
tebi neka dođe slovo moga imena,
i neka te moj zaborav ne vrijeđa.

Zaboravljam na tebe kao što se zaboravlja na kucanje srca,
mjesto rođenja, ili promjene na vlastitom licu.
Zaboravljam načinom Sveprisutnoga,
kojemu je svaki trenutak najbliži od bliskog.

Hodali smo skupa nenaseljenim prostorom
samo s dvije figurice u džepu
izrezbarene od drva života.

A kada smo pred vratima grada konačno počeli graditi svoju kuću,
shvatili smo da stvari vidimo drugačije,
da govorimo kao stranci i da muklo zvoni
ispod kore naših narječja.
Ja više nisam znao ni izgovoriti ni reći: “Ustani i pjevaj,
s čeljusti od harfe i bukom cimbala u svojoj kičmi.”

Poput netočnog kalendara koji više ne može ukrotiti vrijeme,
nismo znali opisati razliku između gorčine i oštrine,
između potrebe i propasti.
I to što ti zoveš izvorom,
za mene je bila posuda iz koje se umivam.

Poželio sam vrelom vodom prijeći preko svojih riječi
da ih dadem barem kao tekućinu za okrjepu,
ali nijednoj od tih biljaka nisam više znao ni ime ni rod.
S vremenom smo i sami poprimili narav stranih jezika
i postali jedno drugome daleki.

Na babilonskim obalama sreli smo se nakon mnogo godina,
sjeli na rub iste rijeke,
i dugo šutjeli o svemu.

VRIJEME SJEČE

Izbrusite ovaj stol duboko,
pokretima brzim što sežu do drva.
Sastružite procjepe u laku
i rijetke komadiće obojene,
a onda otpušite ostatke staroga mene.

Rastavite mu ruke i noge,
prekalemite drvo da opet procvate,
ali nečim drugim ovog puta –
ranim voćem ili čistim plodom.

Gornju plohu obojite bijelo,
neka je potope ili zarobe –
u podnožje broda
ili u parket gostinjske sobe.