Trobojno bijelo | Stipe Odak

ZLATNI OBLAK

Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana, možda konačno više nemamo ništa zajedničko. A mrak ovdje dolazi prerušen. Noći su vrlo svijetle i slične onim Bijelim noćima za koje se nekad govorilo da jesu. Sveto vrijeme. Ove sada su drugačije i zapravo ih od stvarnih noći razlikuje samo razrijeđena boja.
Danas je pala kiša. Ali drugačija. Oblaci su se pomakli za jedan atmosferski sloj prema gore i počeli prosipati zrake zajedno s vodom. Svatko tko je htio mogao je izići na kišu i ona bi sprala sve što je ikad bilo upisano na kožu. Ja nisam želio ići jer bih tako sve zaboravio. I više volim tvoju prisutnost u meni nego smirenje.
Odgajam ju i puštam da raste u kvačicama.

Kada smo došli ovdje, tijelo nam je bilo prazno, napravljeno od zemlje i uglačano tankim voštanim premazom. Svaka blizina ostavila je crtice i usjeke. Znaš li da drugi na nama uvijek traže onaj dio teksta koji su nekad ostavili? Prebiru po leđima, bedrima, nogama, prsima, vratu. Tragaju za zapisom koji će im reći nešto više o onom kakvi su bili.

„Nema ga više, obrisao sam ga!“

…kako li se samo promijenio – reći će.

Misliš li da balzam tijelu čini išta više od onog što prevlaka čini papiru? Ništa više. Puno manje! Jer papir nema dušu pa mu ne smeta to što ga žele sačuvati za poslije. Ovako, više ničeg nema. Ni tebe nema. Nigdje više osim u par redaka na mom tijelu. Uglavnom kratkih. Ja tu čitam što si voljela jesti. Što si mi govorila dok smo se vozili u planine. Kako sam ti sreo brata i majku. Kako uvijek pokrivaš noge dok spavaš.

I ne dam zlatnom oblaku da dotakne ti stranu.