Trobojno bijelo | Stipe Odak

U JOBOVOJ KUĆI

Nepoznat mi je zapis dolazaka i odlazaka,
i većina onih koje sam volio nije ostavila poruku.
Nemamo puno izbora osim tražiti dalje,
tražiti i razgovarati kada se ponovno susretnemo.
To od nas traži obveza života,
i naručje tajni kojima nismo dorasli.

Sve što ti želim reći, ispričat ću kao uspavanku.
Ljekovite ruke snova proći će po bolnim mjestima,
a riječi ljudi mudrijih od nas duši govore koja spava.
Snaga zaspaloga su mirne usne,
trag mirisnog poljupca kojeg nemoćnik dijeli jačemu od sebe.
Onaj koji spava nema snage pred vama koji bdijete,
kao što onaj koji bdije nema snage pred mnoštvom onih koji su zaspali.

Snovi su oduvijek bili moje vježbalište,
a ležaj moj težak je i opasan.
Dok ustajem i dok lijegam
pazim da ne dotaknem oštrice stvarnosti.
Dobra namisao Stvoritelja
dopustila im je da me kušaju dok sam nemoćan.
U snovima svojim proživio sam sve strahove i sve smrti iznova.
Gubio sam se bezbroj puta na visoravnima i poljima
koja se ne mogu pretrčati.
Dok sanjam obitavam u Jobovoj kući.
Krov se njegov ruši.
U tom gostoprimstvu i ja sve gubim,
da bi me jutro ponovno s darovima dočekalo.
Snovi će i tebi pokazati smisao gubitaka.
Te staze prošao sam prvi –
ti se više ne moraš bojati zaspati.
Prepoznat ćeš naselja o kojima ti govorim
i to će biti moj dar tebi.
Naše bogatstvo su gradovi koji nestaju
i baš je u tome njihova nepropadljiva narav.
Sve što odlazi više neće biti oduzeto.
Nemoj se bojati poslati kući sve one što dolaze tješiti.
Prospi svoju radost kao miran osmijeh usnuloga,
a svoju tugu zlatom odjeni i uljem pomaži.
Neka se stari pregibi razviju u novim oblicima,
izrastu u plamenu kojeg sunce ostavlja na površini vode.
Tvoje će biti sve što rukama dohvatiš
i sve što izgubiš bit će tvoje.
Tihe vode pamtit će tvoj dodir,
dubine i crnila obitavat će u tvom krilu.
Otkana od čistog jutra tvoja je koprena
i sve što izgubiš bit će tvoje.