Trobojno bijelo | Stipe Odak

VODENI PROSTORI I ŽELJE

MORSKO TIJELO

Kada su trgovci dalekih zemalja došli Jani pred kući, rekli su:
Mi smo došli zaprositi ženu,
a što si to danas prosula po sebi da nam ne da gledati?
Ljuske svijetle nema žena, nego riba.
I kome svoje potomstvo ostavismo?
Riba samo mrtva obitava u rukama čovjeka!

Imaš još malo soli na vratu.
Zašto si opet ronila duboko?
Ostaje plankton da ti se sjaji u očima.
Ti, eto, govoriš tamnim jezikom dubina (koji ja ne razumijem)
i znaš sve što oni dolje misle o nama.

Struja te izmorila, pa ti se sad spava
u ovom ležaju ljudskom.
Nemoj više ići tako duboko.
Vitko tijelo će ti olabaviti
i ako kralježnica omekša, više se nikad nećeš moći vratiti.
Istopit ćeš se kao kaplja meda u obilju vode
nepitke nama ljudima.
Bistri zalog tvoje prave naravi daleko je od mene.
Čaša mora uvijek je na mom stolu dok te nema.

Već polako mi isklizavaš iz ruku,
a meni je teško voljeti te tako.
Evo već se bojiš hodati do stola.
Probaj jesti nešto drugo
osim bijelog pijeska iz dubokih brazda.

I nemoj se više vraćati dolje.
Ovoliko soli s tvoga vrata dovoljno je za čitav život.
Tvoja čista narav i moju će narav očistiti.
U zdencu života i smrt je rođena.
Ima li more svoga mrtvozornika,
kad sav život ionako pripada moru?
Poklopit ću ti uši da ne slušaš.
Ja znam što taj levant tebi govori.
Budi još tu i tvoja čista narav i moju će narav očistiti.
Odbaci to morsko tijelo,
i nemoj više ići dolje!

I ovdje gore ima života.
Ta žuta zrnca u tvom oku,
snovi, svjetlom prepadnuti,
nedosanjani, meki,
mrve male koje ti pomažu da izdržiš do sutra.

VODE OD VODA

.
.
.

Kreneš malo i opet strah.
Prisila ponavljanja i znam da sam taj virus već negdje pokupio. Ne treba se dogoditi ništa izvana da sam sebe uništim. Možda će moj organizam prestati rasti, možda ću se smanjiti toliko da stanem u ampulicu, a možda će se sve razriješiti samo od sebe i sutra ću samo nastaviti na onom čvoru gdje sam zavezan.

Bolje bi bilo kada bi svijet još jednom mogao biti ravna ploča.
I svi ljudi točke. Proporcionalno razmaknute.
Kroz svaku točku se može povući bezbroj pravaca i moj put do tebe bio bi savršeno ravan.
Samo bi trebalo obznaniti svima onima koji nam stoje na putu da mi više ne živimo na istoj ravnini. Odselili smo! Krećemo se paralelno njima, pravcima koji se nigdje ne sijeku. I teže beskonačnosti.

Ovaj svijet je na ploči puno lakše objasniti.
Mogu ti dati mnoštvo primjera od kojih se svaki može nacrtati jednom rukom.

A ovo su granice svijeta.
Ne vide se ni iz jednog kuta.
To su ona mjesta na koja tjeraju ljude poput nas.
Sigurno je. I nas će jednom razdijeliti na dva različita kraja.
Zadrži pravac i idi naprijed! Naša razdvojenost smanjuje se s kvadratom prijeđene udaljenosti.
Jednom ćemo se opet sresti! I ako zaboraviš smjer – te svijetle točke naš su model.

Iz jednog kuta jednog zviježđa netko tebi teži!

SUŠA

Tog ljeta kiša nije pala dvanaest tjedana.
U noći su nas budile žedne lisice
i vatre što se same od sebe pale.

Na putu u polje stajao je zavjetni spomenik
s malenim kipom nekog sveca.
Ja, dječak, skinuo sam jednom staklo
i dodirnuo ga,
ali je starom kipu odjednom otpala ruka.

Pobjegao sam kući i
gonjen strahom od kazne
devet dana nisam mogao zaspati.
Vatre su se palile na mojim dlanovima
i prijetile da će sagorjeti svaki dodir.

Znao sam da će u nebu
svetac bez jedne ruke svima biti sumnjiv.

Otišao sam do kutije s igračkama,
skinuo ruku s jedne figurice
i darovao je svecu.

Te noći je pala kiša.

(Tog ljeta je započeo rat.)

VJEŽBE IZRONA

Umjesto da nosim zrak pod vodu,
ja izranjam s ustima punima mora.
Lakše mi je biti tamo dolje.
Pustim sol da se taloži u glasu,
i na jeziku mi ostane plave boje.

Razapinjem ruke na grede od broda,
hvatam u mrežu misli propusta.
Na prozirnoj opni poželim da mogu
preliti beskraj u šupljinu usta.

Previše buke plaši moju iglu;
na magnetnom polju dodirujem nagibe.
Kad proroštva padnu vratim se u smiraj
i zaspim par dana u utrobi ribe.

NOC TURN O
-VER

Sam sam na otoku, oku
dajem prostor da izgubi se
-be osjećam kao prvog čovjeka,
koji tek treba spoznati smisao
i svrhu svih stvari.

Plav je eter i sporo mi sli
-ke plave unutarnje sobe i kad bi
svjetlo došlo s neba ja bih
na toj slici bio zbunjen i zjenica praznih.

Noć ne čuje. Noćne čujem
riječi, prsima okrenut prema vodi.
I kažem molitvu u uho koje pozna je
-dnako i ocean i mene.