Trobojno bijelo | Stipe Odak

KAO U STAKLU, TAMNIJE
(1 KOR 13,12)

KAO U STAKLU, TAMNIJE

Puno smo se puta sreli, a da se ne dodirnemo.
Ispred mene ušetaš na staklene prostore u kojima gužva nikad nije prevelika.

Na tom mjestu blizina me ničim ne obvezuje. Razgovaram s nekim drugim, bolujem od svoje bolesti, udaram ritam i mislim o stvarima koje ne razumijem. Moj duh zamoren onim što čini preseli se tad na prozor. Na nas se u nekoliko trenutaka posloži još puno slojeva ljudi, osvijetljenih predmeta, građevina i zemljovida. Tek tako vidim koliki teret nosimo na sebi. Na mnoge okolnosti smo prisiljeni. Ali što god da se dogodi, naš stakleni svijet se rađa svakog jutra. Poput Posljednjeg suda, vlažna tkanina briše priče prozirnoga svemira, uklanja otiske, dah i sve tragove ljudi koji su ga nastanjivali. On nema cilja kojeg će jednom dosegnuti. A opet, kažu neki, svaki dan je nova šansa da ga ostvari. Čista okna mladoga svijeta možda će jednom uhvatiti onaj pravi odraz kojeg će odlučiti zadržati. I u tom trenutku staklo će se pretvoriti u fotografiju – trajni zapis svjetla upisan u nevidljivo tkivo, baš kao što je i tvoj odraz u meni.

PUT STAKLA

Staklo je hladna rijeka koja sporo teče –
to je odbjegli rukavac Dunava
naslonjen na krilo starog svijeta.
To je prozirna opna Eufrata
koji izvire iz vrta Postanka.

Kada naslonim uho na staklo,
vidim da je netko već u njega govorio.
Mrmor glasova ostane mi na čelu
i svakim danom osjetim nečije tuđe želje
koje se otvore u meni već posve jasne i formirane.

Dahnem i obrišem.
Zaveslam rukom po površini
u smjeru nekog pitomog kraja.

Preplovio sam čitav svijet tako
sjedeći kraj prozora.

ZIMI

U zimsko vrijeme,
kada nam hladnoća oduzme moć govora,
mi komuniciramo dahom.

Udahnem duboko,
sabijem sve misli u pluća,
natopim ih tjelesnom toplinom i držim dugo,
zaljuljam ih lijevo i desno
dok polako gubim vid.
A onda, kada podišu sav kisik,
pustim ih u svijet.
Na hladnom eteru vidi se njihov blistav trag;
one su bijeli oblak neočešljane vune
što lijepi se za obraze i staklo.

Nakon samo jednog daha, sve nam bude jasno.

Samo za maglovitih dana postanemo nijemi.
Rijeka izbaci iz sebe sve riječi što su prelazile površinu
i utopile se zbog manjka pouzdanja.

U nosnicama čujem zvižduke iz daljine.

Ne obazirem se.

LJETOM

Kada vratimo sat za ljetnog vremena,
puno snova ostane neizdisano.
Ispod kože stvori se tanka brazda sjete
u kojoj se zadržava svjetlo.

U vrijeme bolesti,
oči ti se stakle.
To je svjetlost umrlih zvijezda,
zakopanih ispod pluća.

I ja vidim tako da je tijelo tvoje
meko tkivo stakla.
Prozirne su žile stvaranja i nestanka.
Bilo ti udara,
to netko na prozor kuca
i želi mi nešto reći.

A ja držim zasune zatvorene
jer bi me ta misao snagom svojom ubila.
Spustim glavu na rame
kao pogled na zastor svetišta u koje ne ulazim.

Kada bih pošao samo korak dalje, osjećam,
pao bih na licu mjesta bez života.
Kao kad bih u dubokom svemiru otvorio okna
da na trenutak pomirišem zrak.