Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

DISANJE LJUBAVI

Uho i pramen kose
to je sve što se zamjećuje iza kovanog duhana
ali se promjer novčića širi ako otvorim šaku
ako je stisnem
netko se unutra počinje moliti bogu
netko mrmori esej o škrtosti
poziva se na ustav

U trenutku kada ovom cestom prođe
policijska patrola s pjevajućom sirenom
u ovaj kišni jesenski dan
palac mi odguruje tvoje pozelenjelo lice
i s tvojim zadivljenim pogledom na dugu peraju
koja čisti mokro vjetrobransko staklo
nešto je među nama konačno kao morsko dno

Više ne režem podstave kaputa da bih tvoje gladno polje
opskrbila svjetlošću
ne podižem te kada se otkotrljaš pod stolicu ili radijator
na blagajni plaćam samo tvojim skrivenim tijelom
na svakom mjestu te gubim
na svakom te ostavljam