Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

NA PUTU TE PRESRETNU LOPOVI

Oprezno koračaš po desnoj traci glavne gradske rijeke
iz suprotnoga smjera sviraju ti sedmogodišnji mornari u Fiatu
Vlasnik trube utopio se nakon posljednje kiše
a onda se voda povukla do razine listova
i ljudi su počeli grcati pred vratima do kojih bi doplovile
ružičaste dozvole

Od ružičastih nikoga nemam u pamćenju
prije velikog potopa
u vrijeme jeftinog šećera bili su od njega
bili su slatka kromatska kocka
i kada te gledam iz daljine čini mi se
u stopalu koje vučeš neotopljena je kristalna rešetka

Ja poznajem dakle
te šake koje stišću šestlitreni paket mlijeka
ali svejedno ću ispod pazuha izvući nožić

Dolazim k tebi kao vodeni zid
kao lavina ugrijana u pećnici
kao kondenzirana para svih tuševa Europe

I mlijeko i brašno i trulo voće
sve mi predaj dok nije kasno
Kekse toalet papir
vrećice i račun

Na što misliš kad mi govoriš:
„Nezgrapno si se grlila“?

Kažem ti sve
i gumene čizme
dabome