Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

PUSTINJE

I da ne zaboravim
kauč sa žutim točkama – nastoj da ga ne iznesu
Ništa je ispod našivenih dugmića
ništa zbog čega bi vrijedilo oslijepiti obiteljskog vepra
Oderat će meso tvoje uniforme
kao tri godine prije
oprugom moje bedro

U podne su mi opet u grlo ucijepili školjke
tako postajem crveno more s dubokim obrazima za ronjenje
Uzgajam u njima tri svjetleće ribe koje se na udarac
pale i gase i pregaraju
Sanjam te ponekad u bijelom
dolaziš s ljeskavom zmijom u šaci kako bi je podigao i
razdijelio mi nateklu čeljust
objesio o pluća krhke kuglice prosinačkog zraka

Naše je sabirno mjesto na vjetrovitoj čistini
nepotrebno prostranstvo za igličasta tijela
Na ulicama
u novinama
za okruglim hrastovim stolovima zovu nas Ježpolje
U Ježpolju su danas proglasili jesen i otresli jabuke
oni koji su vjerovali u košare nisu se vratili da nam kažu
postoje li i vrijedi li nastaviti sa zrenjem

Prije nego popusti grč koji me veže za stablo
željela bih spoznati sredinom i košticama
kako su tvoji topli prsti gipko okrenuli dugačak broj
izručivši im ime i adresu
oblik nosa i raspon ruku
Zvonko si pjevao u rupice telefona:

Sjećam se točno toga proljeća
Bile su suviše kratke da bi ih spojila na mojim leđima