Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

NIKADA NEĆU ZNATI ONO BITNO O TEBI

Nikada neću znati ono bitno o tebi
urlaš li ikada iz svega glasa
prenosiš li se iz prostorije u prostoriju ili te upijaju zidovi
Bjesniš li kada te prekine zvonjava telefona
vičeš li u slušalicu:
Ne trebam novu tarifu
riblje ulje ni kremu od puževe sluzi
tko to koristi i zašto?
Plaču li gospođe iz reklamnih agencija jer si im opsovao najbliže
imaš li koga da ti kaže:
Previše si grub i takav si čitav tjedan

Nikada neću znati ono bitno o tebi
postao si jednoličan na snimci loše kvalitete
preslušavam je znajući da raspon mora postojati
kao što postoji božanstvo
kao što postoji vječno sutra u kojemu su sadržane sve vrste jutarnje kave
kao što postoji od iskona neki kiosk na glavnom križanju
u nekom gradu
koji traje već sat vremena duže od ovoga
i s iskustvom govori:
Budućnost nije strašnija od šestero preglasnih ljudi

Nikada neću znati ono bitno o tebi
koliko se daleko čuješ kada ti jave loše vijesti
kada ti jave o smrti u drugoj vremenskoj zoni
televizijom ili poštom
što te pogađa više?
Nikada neću znati ono bitno o tebi

Čut ću te kada iz košnice izlete pčele
kada se u strahu sakrijem među hortenzije i kukutu
kada zaspim snivajući nevine koale
koje nježno hraniš lišćem oleandra