Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

HIMERA

Njemu su pod kapke uglavili
debelu povijest grčke civilizacije

Bio je nabuhlih očiju
kada mu se ona učinila skladnijom od pojmovnika
Godinu nakon utvrdio je:
Žene koje leže na grašku izrastaju u njega

Zbog naivne jestivosti praštao je
vječnu glupost bilja
sljepoću za svjetlo sjenu i zvuk
nikome potrebne konstelacije planeta
kojima vjeruje ona u kojoj prebiva
suluda mržnja prema riječnim ribama
dabrovima
i uopće svemu nalik na nju

On pak nije ni po čemu nalik na vodu
nije ga moguće pustiti da oteče niz slavinu
niti ga pripitomiti za bazen
On presađuje režnjeve riječi
iz zemlje u zemlju iz zemlje u zemlju
za nju je zemlja dom glistama i ništa više

Na rođendan
njoj je uzgojio ružu u enciklopediji suvremene kulture
i dugo čekao da se sol kristalizira u britkost

Ali ona
još uvijek ne zna imenovati nijednoga bas-gitarista na svijetu

I u trenutku
mrena nježnosti pada
kao knjige u vatru na Opernplatzu