Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

NOĆU

Noću me budi sjećanje na Ines Kostadinovski
na njene lijepe ruke
oblikovane u prisvajajući hvat
Smeđi kunić kojeg mi je kupio otac pošao je za njom i nije se vratio
Kostadinovski je bila neprijelazna cesta
sve se orijentiralo po njezinim bijelim dvotračnim zubima
Vozila sam nekoliko puta tunelom Sveti Rok
samo ponekad ona bi stajala na ulazu i gonila
divlje zečeve sredinom
tada bih ugasila auto i gledala
kako se okreću suputničke gume kao crna ljetna sunca
Ništa se nije moglo uzeti od Ines
ni olovka ni krzno ni muške ruke
Valjalo je nastaviti bez svega i ne pitati se zašto
ostaviti pernicu ljubav i poginulog tamo gdje jesu
i produžiti dalje bez utvare da se još nešto da zaposjesti
zaobići zaokrenuti natrag

Noću me budi sjećanje na nju
Nakon toliko godina ponovno me nagoni stajati u mraku
hipnotizirano pijući vodu
dok u zemlji i cijevima ne ostane više ni kapi
Strah se okreće u meni kao vreli kotač Toyote Corolle
znoji se moje nesvjesno ono zna
ali ja ne
što je na mome posjedu
u vrtu u dnevnom boravku
tako privlačno njezinim magnetnim nokatnim pločama
Po što se ona vratila i gdje si odjednom nestao ti
sa svojim umornim pogledom
sa svojim platinastim mjesecima koji privlače grabljiva jata
jesi li stigao kući
jesi li zatvorio prozore i zaključao vrata?