Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

ONI SE VRAĆAJU

odnekud se vraćaju već danima
ali danas vraćajući se
prolaze našim mjestom srasli u širok rep
Gdje je kičma koja ih predvodi koja ih prokrvljuje
gdje poštar koji ih dostavlja na točna vrata
na točno polje ako vrata više ne postoje
i ako se otvarajući ih nema kamo ući?

Oni se vraćaju i vraćajući se
prolaze našom cestom
Sve ih prebiru moje oči
Nijedan od ovih neparnih ne možeš biti
ali nisam sigurna da nisi
Nisu li pojeli tvoju dvojnost kao raskoljenu kajsiju?
Možda si sada polovičan a možda te uopće nema
i ako iznova ničeš ta mi je zemlja nepoznata

Oni se vraćaju i koga povesti sa sobom
s kime ljetovati u kraterima novog planeta
Među njima je jedan za glavu viši i k tome plav
To nikako ne možeš biti ti
ali nisam sigurna da nisi
U ovo nuklearno proljeće sposobni smo
mijenjati pigment i ne prestati rasti

Oni se vraćaju
Među njima je jedan što uporno govori
o žicama o hrani o svojoj tamnoputoj ženi
o suvišku prvog i nedostajanju posljednjeg
Njegove su zjenice dva prazna crna novčanika
To nikako ne možeš biti ti
ali nisam sigurna da nisi

Oni se vraćaju svojim kućama ispljunuti kao riblje kosti
oni se ljuljaju kao morska voda
u njoj je dječak
rumena čuturica
obješen o vrat svoga oca
To nikako ne možeš biti ti
ali nisam sigurna da nisi

Možda bih ti i prepoznala pogled
no neljudski je buditi te
konačno usnulog
nakon ove buke koja je nadglasala svijet