Žene iz Altamire | Mateja Jurčević

MUZEJ NA OTVORENOM

Zlatni Kristofor Kolumbo drži dlan iznad pogleda
s prstom uperenim u zemlju koja uvlači trbuh
nastojeći se prikazati neplodnom
Uzvikne terra nova kada mu plemenite metalne uši obuhvate
zvuk novčića koji pada
faraon koji se klanja
mislilac koji ispravlja vratne kralješke
srebrni i bijeli
na opću radost prolaznika

I na kraju reda žena koja je
skinula vlastitu glavu
položila je u široko krilo
Zaogrnuta zelenim plišem
u nizu s koševima za otpatke
posve je nepokretna

Ovaj je muzej na otvorenom kulturna senzacija sezone
Sve što glasa
sve što se smiješi
dolazi vidjeti ovaj život zamrznut kao meso
kao voda u sigi

Žena-koš zna i on je tu
i prepuna je nepojedene šećerne vate
Čovjek koji joj je dobacio nepopijenu kavu i
djevojka koja je iz džepova odbacila stare maramice
izgledaju kao par s istom dobrom navikom
da se dijeli svima

Žena-koš čeka sudbinski susret s njime
da joj zavari glavu prije nego padne snijeg
prije nego oproljeti i voda izbaci smeće na glavni trg

Žena-koš zna kada prođe
bacit će svježe kupljeno pecivo
koje je previše brašnasto za njegov ukus
i to je najbliže usnama

Sve ostalo bit će ljubav
jato golubova koje se sručilo u nju da poždere sve jestivo
Trokutasta ispupčenja na koži i udarci krila
čine je ljupko plavom
sve ostalo bit će ljubav