Mostovi | Davor Mandić

7.

Neki nemir bušilice
uvlači se u moj
fragmentirani horizont.
Prosvrdljena knjiga mogla
bi se zapaliti od korica:
ni slovca da ostane pod
prljavim noktima.
U 23 sata i 5 minuta odlazim
iz svoje sobe, a
zapravo želim iz osobe;
iz stvarnosti na
neko drugo mjesto,
gdje život ne vrijedi ni boba,
gdje se muškost dokazuje
mačevima ili
barem mesarskim sjekirama.
Ovo lutanje prerijama žila
umara do krvi;
da mi je reći, do srca,
podmazati šarku-dvije
pa potonuti u zaborav.