Mostovi | Davor Mandić

* * *

 

Budi moj nemirni
patuljak djecom otvoren
do granice bola
i preko horizonta
kriči na nebesa
čuvar sedam strašnih
pečata i sutra će biti jučer
kao danas zlatna
prašina djevojčice
sa žigicama
i dok se kolektivni
simboli okupljaju
oko vatre oko
priče ti
ispeci zlatnožitu pogaču
a ja ću postaviti stol od
godova čvoravog stabla
jedimo zajedno.