Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

KONTINENTI, ZVIJEZDE

 

znam danima biti sam, uz
žestoko se crvene anđeli drveta
i muči se VODA,
kad bi naišla žena bi se zaljubila
u moj ranč kože i lica, ali
o tome je da su vjetrovi ljetni
i takav je zuj, i, nema mora
u čijim bijelim valovima
ja jesam
grez u strasti i ženskoj stidnici,
čuvam se od dozivanja, ovako izdignut,
izlijepljen slikama, tako leti ptica
prema, kostrijet sunca, vonj smole
i cvrčanje gljivastoga, borneo uda,
sve mi sada smiju učiniti,
tako u nerazumijevanju živi tvoj
kontinent od noćnih posuda i zvijezda,
tako u nerazumijevanju rastu moji
nokti, moja kosa, oslobođena bolesti,
zdrava – stiže moja smrt