Zid i fotografije kraja | Miroslav Mićanović

REČENICA

 

POSTOJE U NAŠIM ZEMLJANIM SELIMA ŽALOSNE ŽENE U BIJELOM – vlasnik sam rečenice s kojom živim u otvorenu neprijateljstvu. istina je utoliko što postoje sela i žene, sa svim drugim nisam siguran da bi se pomirili oni na koje se to odnosi. no, kako istinitost nije ono što je u meni određuje, moje nezadovoljstvo ne teče iz toga izvora. sloboda koju bih htio uprizoriti sumnjiva je i odveć varljiva. prokazana. tako sam posjednik valute koja otežava moje transakcije i, naizgled, uloživa i promjenjiva izaziva podsmijeh ili sablazan na šalterima i u očima zamišljenoga čitatelja u meni samom.
– što je s tvojom rečenicom – zapitkuje brat.
rečenica u sebi nema poteškoća, ona čeka svoj mač i kad će samootkinuta vratiti se u svoju povijest i dubinu. njezin sam prijatelj dok je održavam, ali i tiranin jer ne dopuštam povratak u poznato i očekivano, iznikla je iz musavih bilježnica s receptima kokosovih štanglica, žarbola, madžarica, jastuk torti, čupavaca i šarenih kuglofa, pracli, london šnita, svadbenih kolača, iz postojanja žena koje neudane prave kolače za vjenčanje i s početkom slavlja nestaju u hladnim krevetima zatvaraju oči sa znakom križa, nikada ne dočekavši ulazak mladoženje u vlastitu sobu
i tu me rečenica opet svlada, sjurila bi se u krevet iz vina i krvi, ali
taj dio naravno prešućujem, produžavam naše neprijateljstvo i ostavljam ustrajnu čitatelju da sam izmisli nastavak rečenice i umetne neki njezin kraj