Tiranija svakodnevice : izabrane pjesme 1974.-2024. | Vojo Šindolić

CRVENI SVIJET

Čujem ih kako na svim radio i tv programima govore o crvenom svijetu
i nedostaje mi – ali ne njihov nego moj –
crveno dalmatinsko vino i crveno irsko pivo koje sam pio s talijanskim mornarima,
crveni ruž na šalici za kavu iskrzanog zlatnog ruba,
crveni ruž na inozemnim cigaretama interkontinentalnih faćkalica,
crveni ruž ženskih usana utisnut na ogledalu moje kupaonice umjesto pozdrava,
crvene gaćice kurve koje sam vidio pod stolom jednog starog danskog porno časopisa početkom sedamdesetih,
crvene reklame Agrokomerca – nikad više tako svečanih i veselih prvomajskih povorki u Velikoj Kladuši,
crveni kartoni sportašima čiji se dresovi crvene od protivničke krvi,
crvene nijanse ribizli, malina i trešanja koje sa zadovoljstvom zobljem,
crveno meso tunjevine, ah i
crveno meso nježnih unutarnjih obraza koji se otvaraju zbog moje radoznalosti, jarko
crveni lak na noktima koji primjećujem tek kada skinu svoje crne mrežaste čarape,
crvene fleke soka od rajčica na mojoj bijeloj košulji kravatnog konformizma, prirodno
crvene ženske dlake – i gore i dolje,
crveno obojeni hidranti na newyorškim ulicama straha,
crveno nebo u vatri sumraka na horizontu mora,
crveni crepovi na stoljetnim krovovima starog Dubrovnika,
crveni fenjeri u lukama međunožne osamljenosti dok sovjetska krma pravi društvo američkom pramcu,
crvena zvijezda jadrana spašena od naftne smrti u bazenima akvarija, mali
crveni pijetlić moje jutarnje razbuđenosti,
crvenobijele etikete Smirnoff vodke, crvenobijele etikete Campbell’s juhe, crvenobijele etikete ujedinjenog Winston i Marlboro duhana,
crvene knjižice i devizne dnevnice,
crvena zastava internacionalnog radničkog bratstva i jedinstva napokon izložena u Muzeju ostvarenog boljeg sutra,
crveni plastični krastavac u ruci crvenih Kmera kao jedini dostojan pozdrav ratnoj industriji,
crveni karanfili na mojem radnom stolu dok ispisujem prvomajsku poruku svjesnosti:
dovoljno ćemo se odmarati u smrti!

Dubrovnik, 1. svibnja 1988.