Kao pas | Ivana Šojat

IZMAGLICA

Od tišine nisam mogla ništa čuti. Gotovo ništa. Od onog prokletog tik-tak zidne ure koja nikad nije pokazivala pravo vrijeme. Točno vrijeme. Baš kao ni ja.

Netko je iznad ili ispod mene puštao vodu iz slavine, u kadu. Cijevi u zidu škripale su i cviljele kao sitne zvjerčice koje plaze i gmižu kroz mrak. Toga me je ponekad, osobito noću bilo strah. Sada ne. Za strah više nisam imala vremena, nisam se na njega mogla usredotočiti.

Netko je kašljao pokraj otvorenog prozora, u zgradi preko puta moje. Netko je, meni nevidljiv, u mrak natopljen slatkim i ljepljivim mirisom lipa iskašljavao svoja pluća i pljuvao ih je kroz prozor. Neki prozor u moru osvijetljenih prozora i prozora mrakom pretvorenih u tamna zrcala u kojima su se ogledala narančasta svjetla kandelabara.

Zrak je, u inat otvorenim prozorima kao ukočen stajao u sobi. Nije se micao. Ja sam sjedila na dvosjedu. Na krparama koje su ofucanom i pohabanom dvosjedu davale ljudskiji izgled. Buljila sam u mrak koji je vremenom postajao sve napućeniji sitnim, svjetlozelenim, svjetlucavim točkicama. Krijesnicama koje su mahnito i nervozno tirtrale. Kružno lepršale. Činilo mi se da zuje kao pčelinjak. Tolika je bila tišina.

Mama je otišla na počinak. Čekala sam da zaspe, da odluta u bestežinsko stanje bez sluha

Ne znam koliko sam dugo tako sjedila. Koliko dugo ni o čemu nisam razmišljala. Kao prazna, mokra i probušena najlonska vrećica. Zatim me je obuzela smrt. Misao o smrti. Zapitala sam se kako bi izgledao svijet koji me ne bi upoznao. Bi li bio drukčiji, ljepši, ružniji, prazniji, savršeniji, ili…

Kako bi bilo kad bih se konačno usudila?

– Valerija, crna Valerija, nikad ništa od tebe? – ni od kud mi se do sjećanja probio mamin glas, mamina zgroženost mojom ravnodušnošću. Mamin kreštav, vječno zaprepašten glas.

Mama je bila u pravu. Nikad se nisam trudila, borila, pokušala. Dok su drugi grebli, vikali, zapomagali, trudili se živote uobličiti u tradicionalni sklad uspješnosti i probitačnosti, ja sam, čini se, samo tonula u živi pijesak naplavina koje mi je donosio život.

Mama mi je, ionako odavno smrskala prste, polomila mi je ruke, zdrobila mi je koljena. Naravno, ne doslovno. Slomila mi je duh. Kako bih je bolje i smjernije slušala. Mama je odlučila da ću biti najbolja u razredu. Najmirnija i najodličnija. Odlučila je da će odličan biti meni jedina primjerena ocjena.

Mama je odabrala glasovir koji se odlično uklapao u scenografiju dnevnoga boravka. Odlučila je da ću svo svoje slobodno vrijeme provoditi upravo za njim, za dirkama preko kojih su moji prsti šepali kao disleksični prvašići.

Mama je poželjela. Ne. Odlučila je – to je primjerenije – da ću ostati njezina djevojčica. Prvo do osamnaeste. Zatim i poslije.

– Muškarci su smrdljivi i prljavi skotovi. Ako im dopustiš, oni dođu i uzmu ono tvoje, a zatim odu. Uprljaju te. Ostave te da truneš iznutra.

Htjela sam znati što je to “ono moje” što bi mi muškarci htjeli uzeti. Zašto pobjegnu poslije?

To sam joj se pitanje usudila postaviti tek kad mi je bila devetnaesta. Jer, majka mi je govorila jedno, dok sam na licima ostalih djevojaka, vršnjakinja koje su se s mladićima viđale čitala nešto posve drugo.

Na pitanje mi je odgovorila šamarom. Vrelom pljuskom preko usta. A samo sam htjela znati što je to što imam, što mi to ionako nikad nitko neće ukrasti. Tko bi išta krao djevojci u dugim, štofanim suknjama, s džemperima koji su svi redom bili majčine rukotvorine sa stiliziranim cvijećem i jelenima kapitalcima, od djevojke s naočalama sklepanim od socijalnih okvira, bez šminke, bez dugih, nalakiranih noktiju, čiji su uvojci uvijek statirali u dvjema ukočenostima čvrsto zategnutih pletenica?

Škola. Mami je prvo moja glazbena škola srušila svijet. Učiteljica glasovira, gospođa Božić, dugo je trpjela moju mlačnost, moje nespretno zavlačenje etida. Tek je na samome kraju osnovne škole mamu potiho upozorila kako nema smisla nastavljati, kako nisam čak ni prosječno darovita. Nisam nastavila. Mama tog dana, tog lipanjskog, mirisima mladog ljeta preplavljenog dana, teatralno je zaklopila poklopac preko dirki glasovira. Glasno je uzdahnula:

– Žali Bože i truda i novca!

Skamenjeno sam je gledala s dvosjeda, kao budala koja je spalila Aleksandrijsku knjižnicu. Rukama sam grčevito gužvala porub svoje suknje, suknje-ružičnjaka. Tkanina mi se ljepila za prste, za oznojene i blijede prste pritisnute nervoznim iščekivanjem onog što će uslijediti. A nije se dogodilo ništa što bi se razlikovalo od uobičajenog. Mama nije sa mnom razgovarala mjesec dana. Samo je uzdisala kad god bi prošla pokraj glasovira na koji je, u međuvremenu, poslagala lončanice – čitavu kolekciju afričkih ljubičica.

Sljedeća kataklizma zvala se Davor koji mi se “dogodio” na fakultetu – pravnom, dakako, maminom omiljenom. Ne znam kako me je uopće primijetio u onom moru dotjeranih i nakićenih, brbljavih djevojaka, mene neuglednu, pogrbljenu, šutljivu i izvan svake mode. Jedno vrijeme me je samo stidljivo gledao, poslije se trudio sjesti pokraj mene tijekom predavanja. Nikad neću zaboraviti dan kad me je pitao kako se zovem, kad me je pogledao onim svojim, velikim smeđim očima, kad sam čula njegov glas koji je bio mek i podatan kao plišani, crveni jastučić u maminu naslonjaču. Počela sam mucati, zurila sam u tlo kao guska, a prsti su mi se ponovo znojili kao onog dana kad sam upropastila svoju pijanističku karijeru. Jedva sam prošaptala: Valerija.

Davor me je tiho i nenametljivo pratio kući s večernjih predavanja. “Da ne idem sama,” kao da se pravdao. I sve je bilo dobro, Davor je bio tajna. Jedina stvar koju nisam dijelila s mamom. A ja sam bila zbunjena zato što je Davorovo ponašanje potpuno odudaralo od mamine priče o muškim razbojstvima.

A mama, mama je imala nos za tajne. Šiljasti nos koji je provirivao iza zavjese dok je pratila sve moje odlaske i dolaske. Skrivena iz zavjese uhvatile me je naivnu, uhvatila je prvi i posljednji, Davorov nevin poljubac u moj desni obraz. Njezina ruka dočekala me je u predsoblju, zgrčena kao morski pauk. Uhvatila me je za kosu, raščupala mi je kosu, bacila me na pod. Grozno je vikala, posve izmijenjenim glasom za koji nikad ne bih pomislila da bi mogao biti njezin:

– Kurvo, prljava kurvo! – vikala je mama.

Oči su joj bile velike, izbuljene, nakazne i pune mržnje. Natjerala me je da se istuširam, da sa sebe sastružem grijeh, prljavštinu kojom sam se zasula ne slušajući njezine savjete. Zatim je ušutila. Šuti i sad. Godinama već objedujem s mehaničkom lutkom koja me ne gleda. Dok vani, ljudi razgovaraju, smiju se, svađaju, vrijeđaju, pjevaju pod tuševima, slave rođenja, krstite, oplakuju smrti, šetaju pse, ljuljaju grlatu djecu na ljuljačkama.

Samo mama šuti. Šutim i ja. Zurim u televizor. Zurim u uru. U mamu koja zaboravila je govor zato što sam je izdala. Kao što ju je izdao i tata. Pretpostavljam, jer ni o njemu nikad nije prozborila ni riječi. I njega i mene pretvorila je u sjene na koje nitko ne obraća pozornost.

Danas više nisam mogla izdržati.

– Mama! – zazvala sam je s kuhinjskih vrata dok je prala posuđe.

Ništa, baš ništa nije se dogodilo. Nije se okrenula, nije čak ni ubrzala kretnje kako bi mi dala do znanja da sam je uzrujala. Moj glas pokraj nje je prolepršao kao vinska mušica omamljena sladorom pretoplog kolovoza.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Sjela sam na onaj ofucani dvosjed. Nisam palila televizor. Samo sam zurila u zid, gledala sam kako se na bijelo okrečenom zidu žuta boja zrelog dana preljeva u ružičastu, pa grimiznu, sve dok čitavu sobu nije zamračio suton kao gvaš. Mama je tek oko osam sati došla u sobu, sjela je u naslonjač, upalila je televizor i počela je kukičati. Još jedan jastučić u lavini kukičanih, raznobojnih jastučića od vune koja preostala je od mojih džempera. Kao po običaju, točno u jedanaest sati, ustala je, pletivo je odložila u košaru i pošla je leći. Čekala sam da zaspe. Tek tad, otišla sam u kupaonicu. Stala sam pred zrcalo i rasplela sam kosu. Potražila sam maminu staru, davno korištenu šminku. Po prvi put u dvadeset sedam godina našminkala sam se. Pretjerano, odurno pretjerano. Zatim sam se tiho odšuljala do ulaznih vrata, još tiše okrenula sam ključ. Izašla sam van. Spustila sam se niz stube na kojima se dvoje mladih ljubilo i hihotalo. Osjećala sam se kao lopov koji zalutao je u dio dana koji mu nikad nije pripadao.

Sve ostalo je izmaglica: površina rijeke koju oblost punog mjeseca pretvorila je u leđa srebrne zmije, mutna riječna voda koja moje uvojke razbacala je kao duge vlati trave nepokošene ledine. Tišina. Samo moja tišina.

Pismo? Pa kome bih napisala pismo? Kome bih išta objasnila? Ionako, već dugo, predugo ne postojim. Odavno sam već mrtva, kao gumicom izbrisana iz majčinih nadanja i ufanja. Kao dezerter.