Kao pas | Ivana Šojat

MAMA

 

Mnogo čega sam se plašio. Mraka, primjerice, dok bio sam dijete. Olujna noć ulijevala mi je strah u kosti – ono kad se platno u oblake zgužvanog neba pokida kao zastor od crnog i natrulog pliša. Plašio sam se učiteljice Milice, njezina prodornog, vodenastog pogleda, škole, plašio sam se nekih ljudi, neuspjeha, boli, bolesti. Tek kasnije, znatno kasnije počeo sam se plašiti samog sebe, a naposljetku i samoga straha. Da, smiješno zvuči, no plašio sam se sebe i straha, sebe suočenog sa strahom. Ne zato što nisam htio biti kukavica i slabić, već zato što vremenom sam shvatio da najveće grozote čovjek čini upravo iz straha. Kad je u strah stjeran kao u slijepu ulicu, kad strah od mraka u vlažnom bezizlazu stvori neprijatelja od sjenki koje na pročelja sumornih kuća bacaju štakori, mačke i noćne ptice. Plašio sam se sebe svedenog na zvijer koja mržnjom kao tričavim, džepnim nožićem sakati ljude i baca ih u prezir.

Taj novi, neopipljiv i baš zato strašan – strah od straha – rastao je kao tijesto za buhtle u maminoj zelenoj, plastičnoj posudi za miješenje tijesta. Sve druge strahove učinio je smiješnima. Primjerice onaj, moj strah od bakine vaze na regalu. Sumanuto sam se plašio bakine debeljuškaste, ružičaste vaze s maćuhicom koja me je kao oko gledala s vrha regala u dnevnome boravku. Veliko, ukočeno, tamnomodro oko koje me je netremice gledalo dok bih ukočeno, kao novak u carskoj vojsci čekao da mi baka donese komad svog nedjeljnog kolača i čašu limunade. Mrzio sam tu limunadu u kojoj su kao mrtve ribe uvijek plivali komadići limuna. Mrzio sam bakin inat koji nije popuštao čak ni kad je vidjela da me ti komadići tjeraju na povraćanje. Nikad nije htjela procijediti limunadu. Zato mi se kod bake uvijek dizao želudac.

Ali, pogrešno govorim. Ljude nazivam pogrešnim imenima. Ili, možda, griješim. Žena s tijestom i buhtlama, koju zovem mama, nije ona kojoj sam devet mjeseci plutao ispod srca, niti sam joj nogama, trzajući se u njezinoj utrobi, izbijao bubrege i u jednjak podizao želučanu kiselinu. Žena koju zovem mama zove se, zvala se Ružica, a baka je bila njezina mama, ne i moja baka. Mene je iz svoje utrobe istisnula neka druga, meni posve nepoznata i nepojmljiva žena. U njezinu me je utrobu ugurao netko meni nepoznat, neki savršeni stranac.

Kad mi je bilo šest i pol, od mame Ružice i tate Domagoja doznao sam da sam posvojen. Rekli su mi da sam pronađen na stubama ispred sirotišta, umotan u stare krpe, u košari. Kao Mojsije. Kao djevojčica sa žigicama – jer bio je siječanj i padao je snijeg. Od studeni sam gotovo umro. Pitam se ne bi li tako bilo bolje, manje morbidno.

Sjećam se da u tom trenutku osjećao sam se kao posuđena, trampom umrljana stvar koja nikom uistinu ne pripada. Sjećam se da mi je u tom trenutku na pamet pao moj pusteni zec Gricko s crvenim srcem izvezenim na prsima. Dobio sam ga za treći rođendan i bio je moja najdraža igračka. Igračka kojoj dijete podari povlašteni položaj dijeljenja postelje. Gricko je spavao sa mnom. Posvuda je putovao sa mnom: kolicima je išao u šetnje, putovao je tramvajem, sjedio je na klupama u parku. Sve dok ga u jednoj šetnji nisam izgubio. Gorko sam plakao shvativši da ga nema, da sam ga zaboravio negdje u parku. Majka i ja smo se poslije vratili u park da ga potražimo. Gricko je ležao u blatu, pokraj ljuljački. Netko ga je ondje bacio. Netko kome je moj prijatelj bio samo ofucana krpena stvar, izlizana od trljanja o moje ruke i lice. Više nije bio isti. Netko ga je umrljao svojom ravnodušnošću. Nisam to tad tako shvaćao, samo sam osjećao kako je između mene i platnenog zeca nastao tajac, tišina nepostojanja od nekoliko trenutaka kad nije više bio moj, kad nije bio ničiji. Više nikad nije spavao sa mnom. Dugo je sjedio na stolici pokraj kreveta i zurio je u žućkaste tapete s prugama. Dugo, čitav ostatak mog djetinjstva. Mama ga je jedno vrijeme čuvala u kutijama u kakve spremamo uspomene. No, uspomene ubrzo zaguše prostor za ono “sada”, pa ih moramo odbaciti kako bismo nastavili živjeti, a ne žaliti, smješkati se vremenu prošlom ili živjeti unatrag. Mama je Gricka bacila. Tad me nije bilo briga. Bio sam u pubertetu. Sad žalim.

Dugo sam se osjećao kao Gricko. Još gore, jer mene je netko me je bacio. Nije me izgubio, zagubio, pukim slučajem zaboravio, već odbacio, ostavio. Netko me nije želio, trebao. Dugo me je to mučilo. Toliko me je mučilo da sam počeo mučiti one koje su me iz ljubavi doveli u svoj dom. Mučio sam ljude koje je ljubav učinila mamom i tatom. Optuživao sam ih za sažaljenje, da su me uzeli iz sažaljenja – da su maleno, balavo, slinavo i usamljeno dojenče iz kreveta-kaveza kući donijeli iz pukog sažaljenja. Bio sam glup, no oni su mi oprostili.

Jedno vrijeme, prilično uporno, pokušavao sam pronaći svoju majku. Mučila su me pitanja. Zašto? Kako? Kako izgleda? Voli li i ona kisele krastavce umočene u majonezu? Pekmez od plavih šljiva? Nisam je pronašao. Samo je vječno iznad mene visjela kao duh. Kao križ. Kao novi strah koji mi se javlja u snovima, koji me budi kao stara budilica. I onda skočim, mokar od ledena znoja i zurim u zid, u mrak koji razgrćem kao crni pijesak. Tko će me dočekati? Bruji san.

Kad umremo, kažu, puca pupkovina koja duše naše vezuje uz tijelo. Zatim odlazimo, poput papirnatih zmajeva s repovima ukrašenim mašnicama od krep-papira jedno vrijeme lebdimo iznad svoje kuće, iznad poznatih krajolika. Smrt nas nosi kao vjetar. Paluca nama kao uzduh staniolskim vrpcama na otvorima klimatizacijskih uređaja. Ulazimo u tunel na čijem kraju čeka nas svjetlost, obrisi mrtvih, voljenih mrtvih koji šire ruke i dočekuju nas u zagrljaj kako se više ne bismo plašili smrti. Tko će mene dočekati? Mama i tata? Ili one dvije nesretne duše koje su me i nekoj davnoj požudi i ne htijući začele?

Često, ponekad grozničavo, razmišljao sam o rukama koje će me dočekati na kraju tunela. Hoće li to biti bijele, nevenovom kremom namazane, uščuvane ruke dugih, bijelih prstiju, lijepo dotjeranih i isturpijanih noktiju? Ili ruke koje za sebe nikad nisu imale vremena, koje su vrijeme poklanjala pranju posuđa, glancanju prozora, glačanju i ribanju? Čije će to ruke biti? Čije će mi se oči osmjehnuti?

Kako se, uopće, zove moja mama? Kao dječak, pučkoškolac, često sam zamišljao da mi se mama zove Suzana, da je ona upravo ona nasmijana, debeljuškasta žena koja, opasana bijelom pregačom i namirisana aromama vanilije, punča, pistacije i čokolade, u slastičarnici prodaje sladoled i kremšnite. Koja u širokim čašama od zelenkastog stakla djeci poslužuje grenadinu koja bocka vršak nosa i limunadu. Kad bih nedjeljom, s roditeljima u slastičarnicu odlazio na sladoled i grenadinu od koje su mi iznad usta uvijek ostajali crveni brkovi, zurio sam u nju otvorenih usta i pratio sam svaki njezin korak.

Poslije sam se tješio smrću. Maminom. Nekoliko godina, tijekom implozije hormona koju ljudi poslovično zovu pubertetom, maminu sam šutnju pokušavao objasniti narasnom smrću. Mama je zasigurno pokojna, tješio sam se. Dojmljivo sam pred vršnjake istupao mračno obilježen upokojenom majkom. Bilo je to morbidno. Priznajem. Gotovo svakodnevno obilazio sam groblja gdje bih tragao za grobovima žena čija bi godina rođenja približno odgovarala njezinoj. Na takvim sam grobovima palio svijeće, polagao sam na njih cvijeće. Čak sam, pognut i siv, razgovarao s tim, meni nepoznatim kostima ispod mramornih ili kamenih nadgrobnih ploča, ispod krtičnjaka humaka. Kojekakvim Sofijama, Marinama, Katarinama i Sanjama držao sam monologe o svome jadu. I začudo: osjećao sam se dobro! Mama je umrla od embolije pluća, od moždanog udara, karcinoma ili električnog udara i zato mi se nije ni mogla javiti. Možda je netom prije smrti čeznula da me vidi, možda mi se htjela javiti, potražiti je, no zaskočila ju je smrt. Gadura! Smrt je bila kriva za sve – mama je bila oprana od svih grijeha. Što se pokojnicima uvijek i događa – nitko se o njima ne usuđuje loše zboriti.

Pubertet je prošao. Dobio sam djecu, moja djeca su dobila djecu. Troje djece i petero unučadi. Sve je još gore no što je bilo. Tek sad ništa ne shvaćam. Ne shvaćam ženu, mater, majku koja nije htjela biti mama, kojoj tijelom nisu prošli srsi kad sam se u njezinoj utrobi prvi put promeškoljio kao ribica u plastičnoj vrećici. Moja žena, Silvija, rekla mi je da je prvi pokret djeteta u utrobi nalik ribici. Malenoj, zlatnoj ribici koja preplovi trbuh i zaškakljika nutrinu.

Sada odlazim i hvata me strah veći od ijednog što sam ga do sad iskusio. Strah me je tko će me čekati tamo, na izlazu iz onog tunela. Hoće li me čekati neznanci? Hoće li biti klečanja na koljenima, plakanja, preklinjanja? Ili će me čekati tata Domagoj koji me je strpljivo učio tablici množenja, koji je za mnom trčao kad sam učio voziti bicikl, crveni bicikl s bijelim sjedalom i velikim, srebrnim zvoncetom? Hoće li me čekati mama, Ružica, koja je u deset minuta znala ispeći pedeset savršeno tankih palačinki, koja je ljubila kao pliš, čije je krilo bilo stakleno zvono ispod kojeg sam se mogao beljiti strašnome svijetu? Pitam se.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.