Kao pas | Ivana Šojat

UŽE

 

Uistinu sam se trudila voljeti te. Toliko sam se trudila da mi je često, vremenom sve češće, od toga bilo muka.

Zamisli kako mi je bilo kad bih se ujutro probudila i ugledala tebe kako, držeći se za ogradu, stojiš u krevetiću i gledaš me onim svojim velikim, zaprepaštenim očima. Istim onim očima kojima me je gledao tvoj otac kad je u parku, na onoj, grafitima išaranoj klupi saznao da te je ugurao u moju utrobu. Kad sam mu rekla da svakako želim roditi. Da bismo se mogli vjenčati.

Prvo me je raširenih, gotovo bolnih očiju gledao kao oni kreteni s reklama za kremu protiv hemoroida. Zatim je iz džepa na svojoj kariranoj košulji izvadio cigaretu, pripalio ju i cinično se nasmijao:

– Roditi? Pa ti nisi normalna! Otkud ti ideja da te želim oženiti?

Kroz kralješnicu mi se zabilo nešto hladno, nalik koplju.

Iznio je gomilu razloga zašto sa mnom nikada nije mislio ozbiljno. Od onog da mu je tek dvadeseta i da je na samom početku studija, pa sve do činjenice da nijedan ozbiljan dečko nikada neće oženiti curu koju je već prve večeri mogao pošteno ispipati. Razboriti budući pravnik!

Samo sam bez riječi ustala kao prividno ponosna posrana kokoš. Bilo je kasno proljeće i debla stabala u parku slatkasto su vonjala na urin kojim ih zalijevaju kasnonoćni povratnici iz obližnjeg disco kluba. Okrenula mi se utroba pri pomisli da smo te vjerojatno u tom, obilno zapišavanom parku, vjerojatno i napravili. Ispovraćala sam se u kantu za otpatke na ulazu u park. Točno ispod neonske svjetiljke koja je kao reflektor u mene upirala svoj prst.

– Platit ću abortus! – doviknuo je tvoj tatica. Nisam se ni okrenula da ga pogledam.

Mami nisam ništa rekla. Ispovjedila sam joj se tek kad je bilo prekasno. Prekasno da te se izbriše s popisa obaveza.

Točno se sjećam toga dana, kuhinje i mame koja je u njoj prala posuđe. Bila sam uvjerena da će skočiti na mene, izvrijeđati me, ili ošamariti. Bila sam spremna čak i na suze. Ništa od sveg tog. Mama me je samo odsječnim pokretom ruke ušutkala, zatvorila kuhinjski prozor i preko njega navukla tamnozeleni zastor.

– Ne moraju svi čuti moju sramotu! – procijedila je kroz zube.

Tek me je tad ošamarila. Uhvatila sam se za obraz. Pokušavala sam joj objasniti da imam osamnaest godina i da imam pravo sama donositi odluke.

– Kurvo balava! Što će ljudi reći? Kako ću ljudima pred oči? – nije me čak ni pogledala.

Kuhinja je bila preplavljena mutnim, zelenim svjetlom koje se teškom mukom probijalo kroz gusto tkanje zastora. Na trenutak mi se učinilo da tonem ispod površine ustajale vode šumskog jezera. Počela sam plakati. Mama je valjda čula moje šmrcanje, pa mi je pritrčala. Mislila sam da će me konačno zagrliti. Utješiti. No, samo je dohvatila kuhinjsku krpu prebačenu preko njezina lijevog ramena i njome mi je divljački protrljala lice.

– Skidaj tu klaunsku šminku, droljo!

Krpa je smrdjela na luk, na ukiseljeno mlijeko i prljavo posuđe. Još jače sam zaplakala. Nisam mogla shvatiti da mama, kao žena, ne može shvatiti kako se potajno nadam da će mi se tvoj otac vratiti odmah poslije tvog rođenja.

Tati, tvome djedu, nisam se usudila ništa reći. On je sve saznao od mame. Istog je dana prestao razgovarati sa mnom i ponašati se kao da sam pokojnik. Oboje su se okrenuli uobičajenoj strategiji posramljenih obitelji: odredili su mi kućni pritvor.

Ostalo je najobičnija lančana reakcija. Ostavila sam te kod njih i pobjegla kad ti je bilo mjesec i pol dana. Kad sam shvatila da ti ipak nisi čarobna hamajlija koja će mi vratiti čovjeka zbog kojeg sam te rodila. Ne sjećaš se, no po tebe sam se vratila tek kad ti je bilo dvadeset mjeseci. Nemoj se ljutiti, ali ni dan danas ne znam zašto sam to učinila.

Bilo kako bilo, došla sam pred vrata roditeljskog doma i pozvonila. Otvorila mi je mama koja me je pogledala kao krava mrtvo tele. Nije me ni pozdravila, samo me je pustila da uđem u stan. Ondje sam, u dnevnom boravku, na jeftinoj kopiji perzijskog saga pronašla tebe – malo biće, kopiju krelca zbog kojeg sam učinila pogrešku života.

Kada sam te ostavila nisi ličila ni na kog, a tada si bila ON. Sve je bilo njegovo: tamna kosa, oči, nos, osmijeh. Sve. Malo mi je nedostajalo da ponovo pobjegnem. No, mama mi

vjerojatno više ne bi dopustila bijeg. Bila je već umorna od laganja susjedima i prijatelja o tvom podrijetlu. Mami je sramota bila više od noćne more. Bila je to opsesija: izmislila je čitavu priču o tebi. Bila si kći neke daleke rođake koja je neodgodivo morala otići na privremeni rad u Njemačku. Svima je koji su pitali za mene odgovarala kako studiram u velegradu. Što? Nešto toliko komplicirano da se nije moglo ni izgovoriti.

I tako sam te kao vreću dovukla u onu vlažnu podstanarsku sobu. Čitavim si putem urlala kao da te netko kolje. Valjda si mislila da sam te kidnapirala. Za tebe sam tad bila stranac.

Noću sam te ostavljala samu, jer sam morala raditi. Konobariti. Gazdarica, koja je živjela u istoj kući, povremeno bi provirila u sobu. Kad god bi plakala, ona ti je u usta gurala dudu ili ti je davala čaj. Dobra žena. Žao mi je što je umrla.

Onda je došla tvoja školica. Sve su mamice druge djece jedna drugu uredno pozivale na kavice. Meni kavu nitko nije nudio. Glupe su se natapirane kokoške plašile da bih im mogla ukrasti njihove trbušaste mužiće. Zavidne, kažem ti, bile su zavidne. Dok su one prale tuđe gaće, ja sam se zabavljala. Kakvih sam ja frajera imala!

Što me tako gledaš? Ha? Imala sam i ja svojih potreba! Opet imaš onaj ogavan pogled!

Sjećaš li se što si mi rekla pred polazak u srednju školu? Sjećaš se? Rekla si mi da sam kurva! Jeftina kurva! Sjećaš se zašto? Ma, sjećaš se! Htjela si u gimnaziju, a ja sam ti rekla da to možeš zaboraviti. Kakva gimnazija! Bit ćeš frizerka ili trgovac i ništa drugo! Kratko i korisno školovanje. Nisam imala novca za neka prenemaganja. Kako ti je fakultet uopće mogao pasti na pamet?! Valjda si to dobila preko tatinih gena. Samo, srce, tata je imao oca advokata i mamu koja je jednom tjedno manikirala nokte i plaćala frizuru u salonu za ljepotu. On se mogao prenemagati. To mogu imućni, a ne djeca samohranih majki.

A onda sam stvarno pukla, znaš. Onda kad si izmislila onu odvratnu laž o Peri. Pero je bio dobar. Jedini koji je s nama htio živjeti. Bilo nam je lijepo, a onda si ti morala izmisliti da te Pero pipa i napada! Kako netko sa sedamnaest godina može izmisliti takvo što? Dobro, Pero je malo pio. Ali nije bio pijanac. Istina je i da me je nekoliko puta ošamario, što ne znači da bi tebe dirao. Što će njemu prištićava tinejdžerka, kad je imao zrelu i zgodnu ženu?

Zašto si otišla u policiju? Da mi napakostiš? Zar si me toliko mrzila? Napravila si mi to nakon svega što sam za tebe učinila! Znaš, uistinu sam se trudila biti brižna, voljeti te.

Zaboravi one gluposti da svaka majka odmah zavoli svoje dijete, one idiotarije o majčinskom instinktu. Odmah to možeš prekrižiti! Sve te ponosne mamice s kolicima i trogodišnjim balavicama s mašnama u kosi samo lažu. Pogledaj kakvo si ti đubre ispala! Pogledaj što si mi učinila! A ja se zbog tebe nikada nisam udala, zbog tebe su u mene upirali prst, smijali mi se iza leđa. Crnčila sam da ti omogućim sve što imaš, a ti si otjerala Peru, posljednje do čeg mi je bilo stalo. Sve je otišlo u vražju mater!

Zar ti je sve to trebalo? Pogledaj što si učinila! Pogledaj što si učinila od kupaonice! Sva ta krv! Što će reći ljudi kad te nađu? Pametnice moja, samoubojstvo je nešto o čemu čovjek mora prethodno dobro razmisliti. Razmotriti sve mogućnosti. Uže je, primjerice, odlična i praktična stvar. Svatko bi u kući trebao imati barem jedno čvrsto i pouzdano uže. S tabletama je problem što zbog njih pred doktorima moraš glumiti nesanicu, kroničnu depresiju ili, ne daj Bože, neke teške duševne poremećaje. A doktori su lukavi… Sve su druge opcije bolne: kiseline, otrovi… Mazohistički!

Dobro, znam da ti nije bilo baš najugodnije kad si me našla obješenu za radijatorsku cijev. Znam. Ali, ne može čovjek svakome ugoditi, i sebi i drugima. Nije bilo zgodno, ali barem nisi morala čistiti. Ovo tvoje je stvarno odurno. Sva ta krv! Tko će čistiti? Onaj tvoj mali buržuj kojem roditelji nisu dopustili da te oženi zato što ti je mater kurva? Ma, neće ti se taj ni pojaviti na pogrebu! Slinavi, žutokljuni majmun koji te nikad nije ni volio. Da te je volio, onda bi te i oženio. Izbeljio bi se onoj svojoj nakinđurenoj materi i ponio se kao muškarac. Neće ti se taj pojaviti ni kad te budu spuštali u zemlju. Sjeti se, ni meni na sahranu nije došla čak ni rođena majka. Sramota. Stvar je u sramoti. I za moju je sliku na osmrtnici vjerojatno izmislila neku priču o široj rodbini, nekoj sestrični u drugom koljenu koja mi sliči kao jaje jajetu. Jer, što bi ljudi rekli kad bi saznali da joj se kćer objesila! O ocu neću ni pričati. Papučar i mlakonja, eto takav je tvoj djed! Nikada se nije usudio lupiti šakom o stol i onoj lajavoj matereštini razvaliti jednu preko usta. Samo je šutio i pokorno slušao. Pretvorio se u mentalnu kopiju moje matere. Neka crknu! Neka oboje crknu kao psi! Samo, neće grom u koprive. Gadovi će odapeti okuženi onim smiješnim zavjesama s čipkastim volančićima, okruženi kukičanim tabletićima i porculanskim figuricama i vazicama. Idila!

Znaš, stvarno sam te htjela voljeti. Mislila sam da će sve biti drukčije kad se rodiš. Vjerovala sam da će se tvoj otac naposljetku ipak pojaviti, ispričati se, reći mi da me voli. Sanjala sam vjenčanje u crkvi. Mislila sam de će me jednog dana ipak zasipati rižom, da ću rezati jednu od onih torti na tri kata, u vitrini čuvati vjenčani buket i ušećerene figurice mladenaca. Sve je moglo biti drukčije. Sjećaš se onog filma? Onog filma kad se bogataš zaljubi u prostitutku, u kurvu. Kad ju oženi. Sjećaš se? Nemoj se tako cerekati! Nemoj mi se rugati! Ja, vidiš, nisam bila ni kurva, ni prostitutka, a ipak me nitko nije poželio voljeti.

Čitav sam se život borila, crnčila k’o pseto, trpjela uvrede, raskalašene pijance po birtijama i one, dobro poznate, poglede s visoka nazovi poštenih ljudi. Dugo sam se trudila. Čak i kad si Peru otjerala u zatvor, optužila za pedofiliju. Čak i onda sam se trudila početi otpočetka. I znaš što mi se dogodilo? Jedna me je budala, u birtiji, pitala nisam li prestara za kurvu. Zamisli!

Tu sam pukla! Potpuno. Više nisam imala ni snage ni izbora. Izlaza nije bilo.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.