Kao pas | Ivana Šojat

UKAZANJA

 

Gledao sam Luciju kako spava. Dugo sam ju gledao. Gledao sam cvjetastu navlaku preko perine koja se podizala i spuštala prateći duboko disanje njezina bestežinskog sna. Gledao sam njezinu kosu koja više nije bila ni duga ni kestenjasta: bila je kratko potšišana i crvena, kao sok od borovnice. Slušao sam ju kako diše i klizanje me je njezina daha podsjećalo da njezin glas koji je, kao zgužvani staniol, nekoć šuštao u mojim ušima. Nekoć davno, prije mog odlaska.

Sklopio sam oči i svim sam se silama trudio iz ustajalog zraka prostorije iščupati i najtananiji djelić mirisa njezine kože. Pokušavao sam se sjetiti njezinih usana, traga njezinih usana na mome vratu, one klupe na Gornjogradskoj obali, njezinih smiješnih, pernatih naušnica, pramenja njezine kose preko žutog džempera koji se u sumraku caklio kao maslačak. Na trenutak mi se učinilo da na vratu osjećam njezine ruke, malene i hladne ruke u svojoj kosi. I davno me je sjećanje toplinom prelilo kao mlakim čajem od crnoga sljeza.

Ni sam ne znam koliko sam dugo, sklopljenih očiju tako stajao kao u bunilu. Kad sam konačno otvorio oči noć je iza mojih leđa, kroz poluspuštene žaluzine na prozoru, svoje okućnice već kitila svijetlomodrim vrpcama tek prividno razbuđene zore. Vani se, na ulici, bijelo ljeskao prvi prosinački snijeg.

Ponovno sam pogledao Luciju. Više nije spavala. Ukočeno me je gledala očima koje bile su nalik staklenim očima prepariranih životinja. Nakratko sam se ponadao da će otvoriti usta i progovoriti, ponuditi mi razlog da ostanem. Ništa. U njezinim sam očima čitao samo strah, a strah kao glomazan komad pokućstva ne dopušta mjesto ničem drugom. Zato sam ponovo otišao. Prije toga sam se još jednom osvrnuo i nakratko je pogledao. Lucijina je bijela ruka preko njezine glave navlačila perinu. Krevet je bio nalik brežuljku posutom margaretama.

Mario je u početku najčešće dolazio u zoru. Nenajavljen bi zastao ispred prozora, ispred napola spuštenih žaluzina. Dugo bi ondje nepomičan stajao. Plašio me je njegov pogled, njegova neumjerena šutnja, njegove bijele ruke položene na bokove. Dugo je šutio. Gotovo čitavu godinu. Samo me je gledao kao uginulu pticu na pločniku.

Ni ja nisam bila ništa bolja: svaki mi je njegov dolazak ulijevao strah u kosti. Mario je za mene tad bio kao mrak prije dvadest i kusur godina. Samo što sam tada, zgurana u plišanu kutiju strašnog i nijemog mraka, uvijek mogla dozvati mamu, upaliti svjetlo, popiti čašu vode i zaspati. Mario me je zaticao samu i preplašenu, još zgužvanu od sna.

Prvi se put pojavio prije šest godina, točno u svitanje treće nedjelje Došašća. Vani se već peti dan bijelio prvi snijeg i besprijekorno se sjećam kako je ta bjelina utišana skorim posrnućem noći Mariovu tamnu odjeću činila još tamnijom i kako mu nisam mogla vidjeti oči. Samo sam znala da su zelene i da me gledaju. Netremice. Ništa ga tad nisam pitala. Valjda sam se panično plašila da će mi odgovoriti, plašila sam se njegova glasa. Zato sam samo povukla pokrivač preko glave i zažmirila. Kao dijete pred vatrometom ljetne oluje noći. Nisam se usuđivala pomaknuti ni za milimetar, ni disati. Tako sam šćućurena, oznojena i prestravljena dočekala jutro. Usudila sam se razmaknuti prekrivač i ustati tek kad se anemično, zimsko sunce propelo iznad krovova kuća s druge strane ulice. Čitav sam taj dan provela kao mjesečar na ogradi balkona. Nespretno sam pokušavala shvatiti je li Marku samo moj san podario tijelo, ili je uistinu bio ovdje, gledao moj strah.

Poslijepodne me je nazvala Maja.

– Vidjela sam Maria – prošaputala sam, premda sam dobro znala da neće shvatiti. Maja se nikada nije potrudila upoznati me, shvatiti. Zato nije mogla shvatiti ni moj strah.

– Takav ti stav neće pomoći, draga – procvrkutala je.

Više se nisam trudila.

Maria sam poslije počela viđati u kafićima, na ulici, sretati ga na stubištu, u trgovinama, neovisno o dobu dana. Uvijek bi me nježno gledao i njegove su me dobre, nasmijane oči učile zaboraviti strah. Ponovno sam se svega sjećala: dana kada me je prvi put uhvatio za ruku, prvog nespretnog poljupca. Naposljetku sam čak smogla snage i s dna ormara izvukla kutiju sa svim sitnicama koje mi je prije odlaska darovao i fotografijama. Poslije pet godina bježanja, konačno sam u ruci držala fotografiju nasmiješenog Maria u mojoj djevojačkoj sobi obljepljenoj posterima. I bilo mi je kao da ponovo stojim na pragu osamnaestoga ljeta.

Posvuda sam pratio Luciju i gledao kako kopni njezin strah. Gledao sam njezine velike, tople oči koje su u mraku parka, na onoj klupi, trećoj s desna, nekoć sjajile kao krijesnice. Sjećao sam se sedamnaestogodišnje djevojčice u kariranim suknjama, s lakiranim, crnim cipelicama na nogama i dugom kosom svezanom u konjski rep. Toga sam se sjećao zureći u ženu koju sam, na pragu njezine zrelosti, prenerazio svojim nenadanim povratkom. Po njezinu sam ponašanju mogao vidjeti kako ju je moja prisutnost u početku plašila, a zatim samo zbunjivala sve do dana kad mi je udijelila prvi osmijeh. U malenoj je trgovini nedaleko njezine kuće tad kupovala kruh i cigarete. Stajao sam pokraj ulaznih vrata i gledao je. Ugledala me je pri izlasku, zastala i nasmiješila se. Ona je zatim jednostavno izašla, a ja sam još jedno vrijeme ostao stajati omamljen njezinom nježnošću.

Iste sam večeri, ohrabren njezinim osmjehom, otišao k njoj. Ušao sam u njezinu sobu i sjeo na sag pokraj naslonjača u kojem je sjedila i čitala knjigu. Čitala je Malog princa, 21. poglavlje u kojem dječak susreće lisicu. Preko njezinih su obraza razbacane bile slane niti suza. Uvijek je plakala zbog Malog Princa, lisice i pripitomljavanja.

Pogledao sam je i nasmiješio joj se. I ona je pogledala mene. Znao sam da ćemo konačno razgovarati. Odložila je knjigu u krilo, obrisala oči rukavom i uzdahnula.

Jučer se, predvečer, Mario ponovno pojavio u mojoj sobi. Tiho je ušao i sjeo na sag pokraj naslonjača u kojem sam sjedila i čitala Malog princa. Čitala sam ono poglavlje gdje dječak susreće lisicu i plakala. Po približno tri tisuće deseti put. Mario me je pogledao i nasmiješio mi se. I ja sam se njemu nasmiješila. Znala sam da zna zašto plačem. Sjetila sam se kako sam mu jednom pokušala pročitati to, 21. poglavlje, no kako sam svaki pokušaj čitanja završavala grcajući u suzama.

Odložila sam knjigu i obrisala suze. Više me nije bilo strah. Nisam više bila zbunjena.

– Vratio si se – glupo sam zaključila zaboravivši roj pitanja koja su mi u glavi već godinama zujala. Mario je samo potvrdno kimnuo glavom. Ulicom je prošao automobil.

– Kako si mogao otići?! – gotovo sam vrisnula pitanje koje sam godinama ponavljala u snu.

– Znaš da nisam htio – Mario je samo pognuo glavu.

– Voliš li me?

– Nikada neću voljeti nijednu drugu – prošaputao je Mario mokrim i slanim glasom.

Osjećala sam kako mi bol njegova odgovora srce puni užarenim ugljevljem samoće. Bez riječi sam ustala i prišla prozoru. Na ulici su se još igrala djeca. Njihovi su glasovi odzvanjali i odbijali se o pročelja kuća prelivena ljetnim povečerjem razvučenim u nedogled.

– A ti, voliš li me još? – glas mu je bio gotovo nečujan.

– Neprestano.

Ustao je i prišao mi je. Na vratu sam osjetila njegov poljubac lakši od propuha koji kuću mete proljetnim lahorom. Njegove su mi ruke preko podlaktica prošle kao jeza. Drhtala sam od hladnoće premda je srpanj oko okućnica pobacao prašnjavu prostirku ljetnih suša. Okrenula sam se prema Mariju u želji da ga dotaknem, i tad sam se sjetila. Sjetila sam se podruma, gromoglasne kiše od lijevana željeza, sirena za opću opasnost. Sjetila sam se mame i novina koje mi je pružila bez glasa. Pred očima mi se ukazala osmrtnica koja ondje nipošto nije smjela biti, ne zato što me je ubila, već zato što bi smrt trebala biti zabranjena dvadesetdvogodišnjoj djeci.

Čvrsto sam stisnula oči i zatresla glavom. Htjela sam pobjeći negdje. Bilo gdje. Jesti šećernu vatu u lunaparku, brati maslačke, bacati se u živicu kao onda, pokraj školskog igrališta, praviti anđele u snijegu ili gurnuti ruku u Mariov džep glumeći da mi je strašno hladno. Htjela sam reći nešto očajno pametno, nešto što bi promijenilo svijet.

No, sve je, baš sve ostalo isto. Riječi su, kao krepane muhe na ljepenki, grčevite i nemoćne ostajale priljepljene za moj jezik. Baš kao i onda, prije dvanaest godina, kad se pred velikim i ravnodušnim svijetom rušio moj maleni svijet. Kad je netko, igrajući Mikado, povukao pogrešan štapić.

Ponovo sam otvorila oči. Htjela sam ga vidjeti. Gledati ti ga.

Stajala sam kao svijeća i gledala ga kao svjetioničar koji pokraj luči svoje kule promatra potonuće vjetrom skrhanog jedrenjaka. Niz lijevi mi je obraz tekla suza. Znala sam da bi i Mario plakao da je mogao.

Razmaknula sam zastor i sobu je preplavila krv preminuloga dana. Ponovo sam ga pogledala. Mariovo je lice tad bilo jednako kao i lice na onoj fotografiji zguranoj u desni kut osmrtnice.

Tek sam se tad uistinu svega sjetila i odlučila zaboraviti žive.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.