Kao pas | Ivana Šojat

KRILATOST

Anđela je imala anđele. Bijele anđele o kojima mi je frfljala, pričala onim svojim malim, vlažnim ustima. Imala je anđele koji su je posjećivali, provlačili se kroz pritvoreni prozor njezine sobe, koji su lebdjeli tik uz strop, koji su joj pričali priče, nebulozne priče o nekim dalekim krajevima, morima, jedrenjacima, vilama, sirenama s besmisleno dugom kosom, koji su joj pjevali oltarske napjeve nedjeljnih misa.

Anđela je imala anđele koje nikad nisam vidjela. Vidjela sam samo njihove slike, crteže koje je Anđela ostavljala posvuda oko sebe: na zidovima svoje sobe, na risačim blokovima, na asfaltnoj stazi pokraj dječjeg igrališta. Anđeli nacrtani masnim bojicama, drvenim bojicama, flomasterima, kredom. Uvijek nasmiješeni, u osmijeh široko rastegnutih usana, velikih, okruglih očiju, kose nalik jušnim rezancima koja je padala preko njihovih, uvijek raširenih krila nalik kriškama naranče.

Anđela se nikad nije igrala s drugom djecom, uvijek se doimala kao da sluša, osluškuje nekog kog nitko ne vidi, nešto što nitko ne čuje. Razgovarala je sa stablima. Ponekda bi, u šetnji parkom zastala, uprla bi svoj mali, debeljuškasti kažiprst u krošnju nekog stabla i tiho bi mi rekla:

– Slušaj, mama, drvo diše.

Uvijek je šaputala, kao netko tko na vrhovima prstiju, obazrivo prolazi pokraj nečijeg sna. Milovala je stabla, tepala im je kao ljudima koji postrojeni u drvored promatraju mimohod prolaznih ljudi i neprozalna vremena. Anđela je voljela stabla i svim je stablima u našoj ulici, u obližnjem parku podijelila imena. Najviše je od svih ipak voljela brezu. Brezu Lizu. Govorila mi je da breza ima tako glatku i bijelu koru zato što je najnježnija, zato što diše najtiše od svih drugih stabala. Govorila mi je da je jablan ponekad plaši, zato što diše kao bolestan starac, zato što huči kao vjetar pomiješan s kišom, kao oluja za koje ponekad nestane struje, pa bude mrak. A Anđela se silno plašila mraka. Zato molim Boga da ondje gdje je Anđela sada nikad ne nestaje struje.

Anđela je imala dugu, smeđu kosu, meku kao paperje iz jastuka moje bake, kosu koja uvijek je mirisala na voće, na zrak koji se talozi oko gustih ograda živice. Imala je velike, modre oči koje su uvijek nešto gledale, a ipak su se doimale kao da ništa ne vide, kao da prolaze kroz stvari i ljude i zaustavljaju se na nečem daleko iza onoga što sam ikad mogla dokučiti.

Anđela je imala uvijek tople i meke ruke, ručice vječno ljepljive od malinovca i bombona. Imala je ruke koje su me učile strpljenju. Imala je malen, sićušan glas koji me je cvrkutom svojim učio da stvari zbog kojih se srdimo nikad nisu toliko važne da bismo se zaboravili radovati.

Anđela je imala slikovnice zbog kojih je poželjela naučiti čitati. Ležala bi potrbuške na zelenome sagu u svojoj sobi, pokraj trbušastog, plišanog medvjeda kojeg joj je za prvi rođendan darovala teta Magda, a koji je tad bio veći, krupniji i viši od nje. Satima je zurila u slikovnice, u šarene crteže. Sve dok su joj slike imale još što reći. Kad je pronašla i protumačila i najtananije detalje, Anđela je odlučila naučiti čitati.

Kako li je samo čitala, Anđela! Pametnica moja mala! Gutala je knjige. Jednako tiha, daleka, sklupčana u naslonjaču, zagnjurena u jastuke na svome ležaju. Ulicom je naglas recitirala, ali uvijek šapatom, krupne natpise s reklamnih panoa.

Anđela je brojala godine. Njih šest. Sve do skliske ceste i slapa onog rujanskog pljuska. Sve do perivoja Kralja Zvonimira i onog mokrog i skliskog lišća s krošnji stabala koja su se počinjala mitariti.

Branko, Anđelin tata, moj suprug, uvijek je vozio prebrzo. Uvijek se nekamo žurio. Nije imao vremena – samo nikad nisam uspjela shvatiti na što je kanio potrošiti vrijeme ušteđeno u vožnji.

Vraćali smo se kući s nedjeljnog objeda kod mojih roditelja. Branko je žurio na nekakav prijenos utakmice ili utrke. Više se ne sjećam. Kiša se iz lijenog i magličastog dažda ubrzo premetnula u olovni pljusak. Uzastopne kapi kao nervozni prsti teško su udarale o vjetrobransko staklo. Na trenutke nisam vidjela ni prst pred nosom. Grčevito sam se držala za ručku na vratima automobila dok je automobil jurio polupraznim ulicama grada. Povremeno sam se okretala da pogledam Anđelu. Ona je samo tiho zurila kroz prozor. Gledala je kišu koja se vitičasto cijedila niz staklo. U naručju je grlila plišanog, ružičastog medvjedića. Kad sad malo bolje razmislim, uvjerena sam da je znala, da je sve znala i da je samo čekala. Smireno i tiho, kao što je i prošlog proljeća uporno iščekivala da se cvrkut vrati u prazne, zemljane loptice lastavičjih gnijezda.

Branku se nisam usuđivala prozboriti ni riječ. Znala sam da bi ga to razbjesnilo, da bismo se posvađali. Zato sam šutjela i samo mi se želudac grčio.

– Što je? Što si se ukočila? – pitao me je naposljetku, kao da je osjetio moj grč.

– Ništa – točno se sjećam da sam samo slegnula ramenima hineći opuštenu ravnodušnost. Dobro se sjećam, jer trenutak poslije imala sam dojam da kao potplat cipele klizim preko vlažnog linoleuma. Sjećam se Brankovih očiju koje su se na trenutak raširile i začuđeno su me pogledale, kao da sam mu na obraz prilijepila šamar.

Začuo se zvuk klizanja, zvuk nalik šljapkanju gumenih čizmica po plićaku lišćem prekrivenog ribnjaka. Udarac. Čudan zvuk udarca nalik onom kad se oštrica sjekire zabija u meku građu jelovine.

Mrak. Čak ni bol. Samo mrak, gusti, žitki mrak kroz koji se ni moj pogled, ni moje ruke nisu mogle probiti, opipati porube tame i odrediti gdje sam. Bila sam nigdje i nisam znala zašto sam tamo, kako sam dospjela u to ništa. To nigdje.

Čitavo vrijeme bila sam uvjerena da su mi oči širom otvorene, da su mi uši naćuljene, ali da ništa ne vidim i ne čujem zato što slijepa i gluha napola potopljena plutam u tamnoj, blatom zamućenoj vodi.

Tako sam mislila sve dok uistinu nisam otvorila oči. Tad sam pomislila da sam ili poludjela ili da se čitav svijet preokrenuo naglavačke kao zimski krajolik pod staklenom kupolom koju dječje ruke okreću kako bi umjetne pahulje zamutile vodu. U prvi tren nisam ni pomislila da sam ja ta koja nije na mjestu, da je svijet i dalje onakav kakav je bio i kakav bi trebao biti.

Duboko ispod mene bio je krevet, bolnički krevet koji nikako nije bio na svome mjestu. Na krevetu ležala je žena okrvavljene glave, prikopčana na pištave instrumente, s cjevčicom u nosu i s iglom zabodenom u venu lijeve ruke. Prilično mi je dugo trebalo kako bih shvatila da to nije neka, meni nepoznata žena udarcem iskrivljena lica, već ja. Odnosno ja koje je moje pravo ja napustilo, jer ja sam lebdjela tik uz strop. Pokraj neonske rasvjete.

Ništa me nije boljelo. Osjećala sam se kao plutani čep na površini tekućine u prostranoj čaši za suhi Martini. Ipak, prilično dugo mi je trebalo da odvojim pogled od one sebe oko koje su skakali liječnici i medicinske sestre, čije je srce na aparatima proizvodilo onaj očajan i otužan, jednoličan zvuk. Pištanje.

Pogledala sam prema vratima. Ondje je stajala Anđela. Izgledala je sneno i blaženo. Kao kad bi u nedjeljno jutro banula u našu spavaću sobu i kad bi se, s medvjedićem ispod ruke, zavukla pod naš pokrivač.

– Mama – rekle su mi njezine oči koje su prvi put gledale ravno u mene, a ne u nešto nevidljivo, nešto što ne mogu ni vidjeti ni čuti. Pokraj nje se ljeskalo nešto nalik kriški naranče.

Pošla sam prema njoj. Bila mi je ipak važnija od onog krvavog i bespomoćnog tijela koje je sestra prekrila plahtom.

Branka više nisam vidjela. On je ipak odlučio ostati.