Kao pas | Ivana Šojat

ŠUTNJA

 

Uvijek sam volio tišinu. Ono kad čovjek može čuti pčelu na najtanjoj, najvišoj grani trešnje, ili susjedu koja poklopac spušta na lonac pun nedjeljne juhe. Volio sam sjediti u vrtu, na drvenoj klupčici. Mogao sam ondje sjediti satima i ništa ne činiti. Baš ništa. Samo bih pripalio cigaretu i promatrao stvari i bića oko sebe, kosove koji su svakog lipnja s najviših dijelova krošnje ispijali sok debelih i crvenih trešnji. Gledao sam nebo koje je uvijek bilo drukčije plavo, oblake koji su preko neba klizili kao maslac položen na vruću tavu. Volio sam se nasloniti na tarabu i preko drvenih šiljaka gledati djecu na ulici, prolaznike, slušati njihove korake na asfaltu.

Volio sam i čitati sve što bi mi došlo pod ruku. Najviše kaubojske romane.

Sve to više nisam mogao. Ružica je neprestano pričala, mljela, palucala jezikom kao raštimani vergl. Govorila je i govorila, pričala o glupostima koje me nisu zanimale. Nikada. Čak ni onda kad sam mislio da me zanima sve vezano uz žene.

U početku sam mislio, nadao se da će je proći, da će jednog dana prestati. Prvih sam nekoliko mjeseci vjerovao kako si samo daje oduška što sam konačno kod kuće, u mirovini. Zatim sam posumnjao da mi se osvećuje za sve one godine, njih trideset pet, koje sam provodio na poslu, dok je ona glancala kuću i skakala oko našeg, jedinog sina Dražena. Naposljetku mi je samo preostalo proklinjati samog sebe što sam je, s tek navršene dvadeset dvije godine, oženio, zato što sam sa svrakom kreštalicom odlučio sviti gnijezdo. Proklinjao sam svoju ludu mladost koja je mislila da je ljubav obla ženska stražnjica, rumeni obrazi i jedra prsa ispod bijele bluze.

Ružica je bila vesela, razdragana i druželjubiva osoba. U to sam dugo, predugo vjerovao. Tako sam čitav, dugi niz godina pokušavao objasniti, samome sebi opravdati svakodnevna ženska okupljanja u našoj kuhinji. Njezine prijateljice koje su svakog jutra, poslijepodneva ili večeri dolazile na kavu, gatale iz kave, jedne drugima prenosile priče o događanjima iz susjedstva.

Možda nisam imao snage ili jednostavno samome sebi nisam htio priznati da je Ružica samo najobičnija alapača, guja koja se hrani tuđim nesrećama. Podlo, nacereno čudovište koji se napaja tuđim bračnim brodolomima, nesrećama, samoubojstvima, ubojstvima, mrtvorođenom djecom, tuđim očajem.

Možda jednostavno nisam mogao shvatiti, prihvatiti da se nekoga mogu ticati stvari koje ničim ne utječu na njegov vlastiti život. Dugo nisam mogao shvatiti da Ružica uopće nema vlastiti život. Jer njezin je život bio vitrina koju je glancala i čuvala od prašine, ali ne da bi sebi ili meni stvorila gnijezdo, već da bi joj se drugi divili. Njoj i njezinoj predanosti.

Nije mi dopuštala da na ulicu izađem nepočešljan, neobrijan ili neuredan. Mislio sam, davno sam vjerovao kako je to samo njezina neobična brižnost koja je tjera da za mnom trči kad bih pokušao u trgovinu otići u papučama. Sad znam, shvatio sam da samo nije htjela dopustiti da svojom opuštenošću dam materijala onim vješticama, njoj sličnim alapačama koje pola dana provode na prozoru, a drugu polovicu za stolom, uz kavu s prijateljicama s kojima se zlobno hihoću tuđim propustima, sramoti ili rupama u proračunu.

Ja sam imao tih, stabilan i miran posao knjigovođe u dobrostojećoj, državnoj firmi. Ružica je imala Dražena – sina kojeg dugo je odijevala kao kćer, kojem dugo nije htjela ošišati duge, plave uvojke. Tek sad sam postao svjestan da nesretni je, mlaki i šutljivi Dražen bio samo stroj za njezino iživljavanje. Pretvorila ga je u pokorno, uvijek preplašeno biće kojem noćne more vjerojatno su bili snovi u koje bi ušetala njegova majka. Ne znam je li ga ikad kažnjavala, nisam bio kod kuće. Ne znam je li ga tjerala da kleči na kukuruzu, je li ga zatvarala u smočnicu ili na tavan, ne znam je li ga tukla. Ili ga je samo upornim zanovijetanjem uspjela pretvoriti u stroj za poslušnost. No, Dražen je ipak, nekako otišao. Oženio se u tridesetoj i pobjegao je u drugi dio grada. Dolazio bi samo s vremena na vrijeme, bez supruge koju njegova mama nije mogla probaviti, a koja nije mogla izdržati mamim modar, prodoran i leden pogled.

Preostao sam joj samo ja – osuđen na starost s bićem s kojim nisam imao ništa zajedničko.

– A kako ste…?

– Polako, samo polako… Nije to tako jednostavno kako što vi mislite, doktore. Posvuda me pretila. Ružica. Kao čudovište iz močvare. Nisam bez njena znanja mogao ni ići pišat. Odem na klozet, a ona je već na vratima, kuca i dovikuje mi da ne zaboravim spustiti dasku i oprati ruke. Kosim travu, a ona ide iza mene i metlicom mi s hlača skida vlati trave – da ne unesem u kuću. Ne znate vi kako je to: one njezine kravlje oči, hladna trajna. Baba! Baba koja si je uporno šminkala usta. Ma kakva usta! Dvije tanke, osušene crte podvučene iritantnom bojom ciklame! Ciklame na prozorskim daskama, ciklame na njezinim ustima, ciklame na jastučnicama, stolnjak s ciklamama! A tek zumbuli, uz ogradu! – mahao je Darko rukama, crven u licu. Osušeni starac u prugastoj, plavoj pidžami, sa šlapama na nogama. Posegnuo je za cigaretama.

– Polako, smirite se. Samo polako… – gotovo je šaputao liječnik promatrajući Darka koji je drhtavom rukom iz kutije pokušavao izvući cigaretu.

– Smiren sam – pripalio je cigaretu. Ispuhnuo je dim kroz nos, kao oznojeni bik koji toreadora namjerava razbacati po pijesku. – Ali ti zumbuli… Znate, shvatio sam da moram pobjeći. Od Ružice, iz kuće. Pecanje je bilo spas. Susjed Stipe i ja barem jednom tjedno počeli smo odlaziti na obližnji bajer. Stipe je bio udovac. Bježao je od prazne kuće, a ja od luđakinje koju sam oženio.

– I?

– Za šarana je najbolja glista. A gliste ne možeš iskopati po danu. Što zbog sunca, a što zbog Ružice koja nije dala da joj prekopavam vrt. Zato sam se uvijek iskradao iz kreveta u rano jutro, dok nema sunca i dok Ružica još hrče s uvijačima za kosu na glavi. Tako je bilo i tog jutra. Bilo je oko sedam sati. Ljudi su odlazili na posao. Čuo sam njihove korake na asfaltu. Kopao sam gliste točno uz ogradu, između njezinih zumbula. Stvorila se ni od kud. U kućnoj haljini, s rukama položenim na bokove, kao čudovište s uvijačima i onom smiješnom maramom na glavi. Počela me vrijeđati, vikati kao da je pomahnitala. Nešto o tome kako je ne cijenim, kako sam budala, niškorist. Zamračilo mi se pred očima. Ne, ne nije to bio mrak. Osjećao sam se kao majmun u kutiji od pleksiglasa. U jednom trenutku nisam više ništa čuo, samo sam vidio ona njezina smežurana usta kako se pomiču, kako pljuckaju kapljice sline. Podigao sam lopatu. Uopće se ne sjećam što sam tad mislio, znam da zvuči glupo, ali točno se sjećam da je s ruba lopate visio komad prepolovljene gliste. Začuo se žitki zvuk nalik onom kad prekopavate vrt. Šljap! – i na mjestu gdje je Ružica nekoć imala nos bila je crvena, krvava kaša. Šljap! – još jednom. I Ružica je pala na travu, raširenih ruku i nogu. Mrak. Ničeg se više ne sjećam.

– Baš ničeg? – nagnuo se liječnik preko stola kao da se Darku želi unijeti u lice.

– Ne, mrak totalni. Samo sam se poslije ni sam ne znam koliko vremena probudio na psihijatriji. Poslije su me prevezli ovdje.

– A suđenje, sjećate li se suđenja?

– Nešto malo. Znam samo da su me proglasili ludim – odmahnuo je Darko. Ugasio je cigaretu. Dugo je gnječio opušak, kao da ubija žohara.

– Proglasili su vas neuračunljivim.

– Ma, to vam je isto. Ionako me Dražen gleda kao luđaka. Znate, dođe ponekad i gleda me kao luđaka. Kao majmuna. Ili mi se možda divi. Ubio sam čudovište – slegnuo je Darko ramenima.

– Kajete li se?

– Zašto? Zašto bih se kajao. Bilo je: ili ona ili ja. Kajem se jer sam zakasnio…

– Zakasnili? Kako?

– Pa pogledajte – sad se Darko saginjao preko stola. Prstima je širio očne kapke. – Pogledajte! Vidite li ovdje nekog živog? Ubila me!

– Nikad nećete izaći budete li tako govorili – popravljao je liječnik ovratnik svog bijelog mantila.

– Zašto bih izašao? Tamo – pokazivao je Darko rukom kroz veliki, zahrđalim rešetkama sputani prozor. – tamo sam luđak, manijak, budala. Ovdje sam kao i svi drugi. Kartam se, šetam, nitko mi ne viče da pedeset puta na dan operem ruke ili da spustim zahodsku dasku. Hranim golubove. Ima i vrana, znate. S njima razgovaram. Pametne su vam to ptice. Još da mi je samo bajer, lopata, koja debela i sočna glista. Takve šarani najviše vole…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.