Kao pas | Ivana Šojat

POKORA

– Umukni, umukni već jednom!

Žena je nervozno protresala kolica u kojima jednomjesečno dojenče grčevito plakalo. Kroz otvoreni se prozor, iza njezinih leđa, vidio sumrak koji je na zapadu palio grimiznu svjetlost i bijelim zidovima skučene prostorije darivao plavičasti preljev.

– Umukni, prokleto derište! Začepi!

Vikala je mama podižući me iz kolica. Lice joj je bilo iskrivljeno i samo su me još zelena boja njezinih očiju i njezin miris podsjećali na nju, pa sam na trenutak prestao plakati. Plakao sam od jutra. Sve me je već boljelo od glasnih pokušaja da joj kažem kako sam mokar, gladan i željan njezinih ruku, no ona nikako nije shvaćala. Podizala me je kao plišanu igračku, tresla glasno vičući, prinosila ustima iz kojih se ponekad dimila cigareta. Sve je radila, samo se nikako nije mogla sjetiti nahraniti me, previti.

Kako nije znala da ju trebam? Možda i više no što je ona trebala tatu. Znam da je njega čekala, jer često je prilazila prozoru, razmicala zastore i zurila u daljinu. Daleko iza zelenog oblaka stabla čije je granje za olujna vremena udaralo o prozorska okna. Njega je čekala: čovjeka s kojim je pila i hihotala se kada bih, kasno u noć koja stablo i ulicu iza njega zastire tamom, posustao i zaspao bez želje da se borim. Moja mama Maja.

Ne krivim ju. Niti sam ju krivio, jer koliko je ona dodijeljena meni, toliko sam i ja bio dodijeljen njoj. Na brzinu. U nekom nužniku, na nekom tulumu ili stubištu. Jednostavno nije imala vremena poželjeti me. Valjda joj nitko nije rekao da djeca mogu iznenaditi, zavući se u utrobu kao uljezi i izaći iz nje tražeći pravo na život. A život je velika stvar! Itekako!

Ponovo me je bacila u kolica i zaurlala:

– Mrzim te, prokleto kopile! Tebe i tvog kopilanskog oca!

Zaplakao sam jače no ikada prije. Imao sam osjećaj da će mi duša izaći kroz usta, no ipak sam se grčevito držao za svoje umorno i skrhano tijelo. Baš kao i u maminoj utrobi kroz čiju mi se debelu opnu svijet ponekad ukazivao kao velika crvena mrlja. Jer već me je onda moja mama Maja pokušavala od sebe odgurnuti, izgurati iz sebe iglama i bijelim prahom. I tada sam se grčio, samo bezglasno, svjestan da nekamo vodi ova drhtavost oćuta zgurana u ruke i noge, ovo srce koje je luđački tuklo kad god bi mama poželjela pobjeći od nečeg što je i mene čekalo. Veliki svijet u kojem je mama lebdjela baš kao i ja u toploj mlakosti mliječne vode. I premda sam dugo slušao samo otkucaje njezina srca, kotrljanje krvnih zrnaca kroz njezine žile, osjećao njezinu tupost, očaj, bijes, kroz zatvorenu sam kupolu njezine nutrine ponekad čuo i tatin glas. Njegov glasan, prijeteći glas koji je često vikao na mamu. I ona je tad vikala na njega, tresla se i vjerojatno trčala po sobi, jer u tim sam trenucima i ja poskakivao kao i sada na njezinim zgrčenim rukama. Srce joj je luđački udaralo kao glomazne kapi olujne kiše o naš zamagljeni prozor.

Ne znam jesam li ikad vidio tatu, jer često su se iznad mene sagibala nijema lica bez glasa, a mogao sam ga prepoznati samo po glasu. Glas je bio sve što mi je darivao dok još nisam imao oči, ni nos.

– Gdje si đubre prokleto! Imaš? Imaš li ga?!

– Nisam ti ja usrani Djed Božićnjak, krmačo glupa! Popaj nabavlja novu robu. Presušio je. Nika su zbuksali drotovi. Čarliju sam dužan. Znaš da me zajebava za lovu! Znaš to, kučko! Znaš?!

– Pederu, pederu usrani! Kako mi to možeš raditi?! Ha? Vidi me kakva sam sjebana!

– Snađi se! Zadigni suknju, nađi koju mušteriju i bit će dopa za cijeli tjedan! To barem znaš!

– Nisam ja tvoja kurva!

– Nisi ti moja kurva, majku ti tvoju! Ti si svačija kurva!

– Đubre posrano! Smrade jedan!

– A čije je ovo kopile? Gukni, kurvo! Moje? Moje kopile?! Ne znaš ni tko ti ga je uvalio!

– Nikad se nisam prodavala! Nisam kriva što su slinili za mnom!

– I psi sline za kujom kad se tjera!

– Sereš!

– Kurvo!

– Mater ti je kurva, pizdo smrdljiva!

Mama je grozno vrištala. Kao stranac. I više ju ni po čemu nisam mogao prepoznati.

Zatim sam čuo udarac. Vlažan udarac.

– Da više nikad nisi moju mamu nazvala kurvom, droljo!

Onda je netko zalupio vratima. Valjda tata.

– Nećeš ti mene šamarati, šupčino! Gade smrdljivi! – vikala je mama. Njezin je glas, mokar od suza, šamarao zidove. – Jesi li me čuo! Nikada!

Tata ju više nije mogao čuti, jer ni ja više nisam čuo njegov glas. Mislim da je izašao iz sobe, iz naše kuće, i izišao na ulicu, jer mama je ponovno prišla prozoru i razmaknula zastore. Čuo sam ju kako plače. Kako se guši u ljepljivoj slini tuge koja se preko mene gužvala kao prljava vunena prostirka. Na trenutak sam ušutio. Ni sam ne znam zašto.

– Gade prokleti – šaputala je mama kroz zube.

Lijepa moja mama duge, svijetle kose.

Za vedrih je poslijepodneva, kad bi se sunce kroz krošnju stabla probilo do našeg prozora, njezina kosa svjetlucala kao velika žarulja. Topla i meka žarulja prema kojoj sam uzalud pružao ruke. Silno sam se u nju želio zavući, ušuškati da me više nikad ne ispusti iz topline u kojoj se gnijezdilo poslijepodnevno sunce. No, uvijek su me hvatale samo njezine zgrčene ruke. Hladni, dugi i koščati prsti kojima me je gnječila.

Nakratko sam ušutio. Smirila me je mamina bijela ruka u kojoj je držala prljavi, nepropusni zastor. Ruka preko koje je puzala ružičasta svjetlost dana koji je uzmicao. Njezina kosa sada je nalikovala palucanju vatre kojom je palila cigarete.

Drugom je rukom prolazila kroz kosu. Znam da je tiho plakala. U grudima sam osjećao isti grč kao i onda kada sam u njezinoj utrobi prvi put zamahnuo rukama. I ona i ja smo tek tad postali svjesni moga postojanja i to ju je učinilo nesretnom. Bijesnom. Mislim.

Sunce je polagano tonulo. Mama više nije bila umirujuća svjetlost, već tamna mrlja na ljubičastom zaslonu u suton potopljene ulice. Postala je tako tamna da ju više nisam mogao prepoznati, pa sam ponovo zaplakao. Promuklo i nešto tiše. Snaga me je napuštala. A htio sam vikati, iskazati strah, hladnoću koja se po meni uspinjala preko mokrih pelena i mokraćom natopljene odjeće.

Mama se odmaknula od prozora i prišla kolicima u kojima sam ležao i pokušavao glasno plakati. Oči su joj bile širom otvorene. Razjapljene. Na mraku sam njezina lica sad mogao vidjeti samo njezine bjeloočnice koje su se bijelo caklile kao toplo mlijeko u bočici.

– Zašto te trpim! Zašto te baš JA moram trpjeti, kopile prokleto! Rekla sam ti da umukneš! Umukni! – vikala je mama tresući kolica.

Od silnog sam se ljuljanja prevrtao s boka na bok, odarao glavom o rubove kolica. To me je boljelo. Plašilo. Plašio me je njezin glas, njezine bijele oči, njezine zgrčene, bijele ruke koje me nisu htjele podići u naručje. Više nisam mogao plakati. Uzalud sam se upinjao, no glas mi je samo promuklo drhtao. Počeo sam mahati rukama, grepsti si lice, čupati uši. No, ni to nije pomagalo. Mama je samo sve silovitije protresala kolica.

Iznenada je zastala, ispustila rubove kolica iz ruku i zagledala se u mene. Pomislio sam da će me konačno uzeti na ruke, nahratiti, previti. Pomislio sam da će me konačno zavoljeti. Priviti uz svoje srce čiji mi je zvuk toliko nedostajao.

Uzalud sam se nadao.

– Gade prokleti! Kopile prokleto!

Njezin je glas kroz mene protutnjao poput jeze i protresao mi čitavo tijelo.

Ispružila je ruke prema meni, svoje tanane i bijele ruke, i uhvatila me za noge. Podigla me je u zrak. Visoko u zrak. Konačno sam ugledao svijet, svoj svijet. Okrenut naglavačke. Podigla me je i kroz zube promrsila nešto što nisam uspio čuti.

Zatim me je zavitlala prema zidu koji je trebao biti bijel. Čudno je to, no tek sam padajući osjećao koliko uistinu postojim.

Kad sam udario o zid, glavom mi je prvo odzvonio zvuk nalik onom kada bi tata bijesno zalupio vratima. Zatim su mi tijelom prošli trnci. Vrući trnci koji kao da su imali nožice muha koje su nekoć često na mene slijetale. Trnci su potom postali mlaki, a onda su iščezli. Ničeg više nije bilo: ni sobe, ni mame, ni zida, ni daščanog poda na kojem sam sklupčan ležao. Ni mene više nije bilo. Kao da sam otišao.