Kao pas | Ivana Šojat

PAS

 

Kako se, pobogu, ne bih sjećao! Svega se sjećam, osobito kiše, travanjske, koja je o prozorska stakla udarala kao da ju netko baca iz vjedra. Preko daščanog su se i katranom premazanog noćnog neba kotrljale kristalne kugle gromova. Nisam se usuđivao upaliti televizor, pa sam zavaljen u naslonjač čitao novine. Nešto o globalnom zatopljenju i ozonskim rupama.

Iznenada sam, kroz svu onu buku vode i grmljavine, začuo potmuli udarac nalik zvuku pada velike kartonske kutije pune porculanskog posuđa na tlo. To me prenulo iz čitanja, no ipak nisam ustao kako bih pogledao kroz prozor. Nisam volio zabadati nos u stvari koje me se ne tiču.

Ni sam ne znam zašto se baš te večeri, onaj auto zabio u rasvjetni stup upravo ispred moje kuće i zašto je onaj mladi, krvlju i smrću smeteni policajac morao pokucati baš na moja vrata.

– Tko je? – povikao sam sleđen od straha zbog tako kasnog i neočekivanog posjeta.

– Policija! – i dalje je mahnito lupao na vrata.

Otvorio sam mu vrata i on je mokar ušao u moje predsoblje. S kape mu se cijedila voda koja je u debelim i tromim kapljama padala preko njegovih izbezumljenih očiju.

– Plahte! Imate li kakvu plahtu? – vikao je kao da između nas još uvijek stoji pregrada ulaznih vrata.

– Smirite se – uzalud sam se trudio. I samog me je u užas tjerala pomisao kako onaj zvuk nije bila lomljava porculana, već nečija glasna smrt.

Otišao sam po plahte, pa smo izašli na ulicu. Ispred moje je kuće stajao automobil zgužvan oko rasvjetnoga stupa. Pokraj njega je, na samom rubu ceste, ležao čovjek kojeg je silina udarca izbacila iz sjedala. Mogao je imati približno četrdeset godina. I ne htijući sam zastao i zagledao se u njega, njegove otvorene oči bez sjaja, njegova razjapljena usta i krv koja je, pomiješana s kišom, otjecala nalik prolivenom sirupu od malina.

Pokrili smo ga plahtom. Iz automobila samo tad čuli tanano, gotovo nečujno cviljenje, pa smo mu prišli. Na stražnjem je sjedalu, izbezumljen i jadan, sjedio veliki, žuti pas. Labrador.

– Što ćemo s njim? – panično je uzviknuo mladić u uniformi kome je ovo jamačno bila prva smrt.

Slegnuo sam ramenima, budući da mi ništa nije padalo na pamet.

– Uzmite ga vi! – uzviknuo je mladić gotovo zadovoljno.

– Što?

– Uzmite psa. Barem na dan-dva.

– Ne znam…

– Poslije ćemo već naći neku rodbinu koja će ga preuzeti. Ovaj je čovjek sigurno imao neku rodbinu koja će uzeti psa.

Što sam mogao? Uzeo sam ga. Na dan ili dva. Tako sam tad mislio. No, kako u mom životu nikada nije bilo onako kako sam mislio, zašto bi s psom bilo drukčije?

Onaj je čovjek, mrtvac ispred moje kuće, naravno imao rodbinu. Široku i nadasve brojnu rodbinu. Toj se obilnoj rodbini pas, međutim, nije uklapao u koncepciju. Pas je ostao kod mene. Nisam imao srca otjerati ga. Bilo mi ga je žao: i on je nekoliko dana prije, baš kao i ja prije deset godina ostao bez ikog svog. To je bilo dovoljno da mu pokraj kaljeve peći, od stare vunene prostirke napravim ležaj.

Nekoliko je dana samo ležao na ležaju koji je trebao biti samo privremen. Odbijao je hranu, a tek je povremeno ustajao do posude s vodom i pio. Bio sam uvjeren da će umrijeti. U početku sam ga žalio izdaleka, kao nepoznata hendikepirana prosjaka koji na studeni od prolaznika pogledom prosi kruh. Sve dok ga nisam prvi put pomilovao. Podigao je tad svoj tužni pseći pogled, svoje velike smeđe oči i učinilo mi se da mi veli: «Hvala». Od tog trenutka, Žućo je prestao biti samo pas, a moja kuća više nije mogla biti samo konačište.

Moja mu je ruka udijelila nježnost, a Žućo je mene, za uzvrat, naučio sreći. Ponovno sam počeo izlaziti, šetati se parkovima, na ulicama susretati ljude koje sam odavno zaboravio, a koji su me davno prestali spominjati u svojim razgovorima.

Prije Žuće nisam nikada imao nikakvu životinju. Često sam se na ulici znao glasno i posprdno nasmijati ljudima koji su se svojim psima i mačkama obraćali kao da razgovaraju s ljudskim bićima. Bili su mi smiješni i jadni. Sad sam ja samome sebi bio smiješan kad god bih se uhvatio kako Žući pričam o kostobolji, lošim vijestima u novinama ili ružnom vremenu. Nezgrapno bih se tad opravdavao samoćom, tišinom, no vremenom sam shvatio i priznao kako mi je od svih prijatelja ostao samo ovaj četveronožni.

Jutros sam, u ranu zoru, pokopao Žuću. U dvorištu, pokraj oraha. Sipila je kiša koja je po meni ljepila listopadske mirise onemoćala lišća. Vrtjelo mi se u glavi i grudi mi je gnječila trpka i slana gvalja bezlične boli. Osjećao sam se prazno i bolio me je svaki pedalj moga tijela dok sam vlažnom ilovačom prekrivao žuto krzno otjelovljenja mojih posljednjih jedanaest godina. Znao sam, osjećao da umirem po treći put.

Prvi put sam umro, izgubio djelić svoje duše, kad je Ljerka, moja supruga, na svijet donijela mrtvo dijete. Djevojčicu bez imena. Nikad krštenu. Djevojčicu kojoj nikada nisam otpjevao nijednu uspavanku, kojoj nikada nisam napravio ljuljačku u dvorištu, na najnižoj orahovoj grani.

Još se sjećam te noći, prije četrdeset godina, kad je Ljerka dobila trudove i kad smo se teškom mukom dovukli do kilometar udaljene bolnice. Sjećam se Ljerke koja je, saznavši za mrtvo čedo, vrištala i trgala spavaćicu, Ljerke koju su omamili injekcijama za umirenje. Mislim da je i za mene i za nju najgori bio povratak kući s praznim jastukom od bijele svile. Ljerka kao da se nije usuđivala ući u kuću. Zastala je na pragu, s jastukom koji je na njezinim rukama bio nalik svježe ubranom buketu ljiljana. Dugo je ondje stajala i pogledom uplašene zvjerčice prelazila preko pokućstva uronjenog u polumrak uskog i dugog predsoblja. Poslije je danima plakala, zurila u ormar s odjećom pripremljenom za dijete, u prazan krevetac. Danima je, mjesecima iz sebe izbacivala svoju bol, tješila se pričama o djeci koja postaju anđeli.

Ja sam, međutim, samo šutio i kao utopljenik gutao slanu vodu goleme tuge. Odlazio sam na posao, pozdravljao susjede, govorio, hranio se kao da ništa nije bilo. Dugo priznati nisam htio svoju prvu, veliku smrt.

Ljerka i ja poslije nismo imali djece. Premda smo si odbijali priznati, bilo nas je strah da bi naša ljubav ponovo mogla iznjedriti smrt. Valjda nas je ta, dragovoljna samoća još jače i čvršće povezala, unatoč mišljenju mnogih koji su smatrali da neplodan brak muškarca i ženu ne može uistinu združiti u jedno.

Drugi put sam umro u blagovaonici, za stolom. Prije petnaest godina. Bila je treća nedjelja mjeseca kolovoza. Tjedan dana poslije Velike Gospe. Bilo je užasno vruće i sparno kad smo sjeli za stol i iz dubokih, bijelih porculanskih tanjura s cvjetnim uzorkom na porubu počeli jesti juhu. Ispijao sam treću žlicu juhe kad se Ljerka bez glasa sručila na tlo. Ispustio sam žlicu, prevrnuo tanjur i juha se preko bijelog, štirkanog stolnjaka prosula po meni, stolici i tlu. U jednom sam se skoku našao pokraj Ljerke koja je na tlu ležala otvorenih očiju i usta. Premda otvorene, oči su joj bile prazne i u njima nisam vidio Ljerku. Klekao sam pokraj nje i počeo ju gurkati i protresati kao da ju naivno želim probuditi. Nisam se usuđivao pomaknuti je. Samo sam joj ispod glave stavio crveni ukrasni jastučić i pozvao hitnu. Liječnik joj je, poslije pregleda, samo prstima zaklopio oči i proglasio smrt. U 14 sati i deset minuta. Moždani udar.

Počeo sam mucati kao pučkoškolac, pokušavajući ga uvjeriti kako to nije moguće, kako Ljerka ima samo pedeset godina. Zatim sam se bacio na pod, pokraj svoje žene. Počeo sam ju grliti, grcati, zalijevati ju suzama i slinom iz usta koja su uporno ponavljala njezino ime.

Liječnik mi je dao injekciju, pa sam ostatak dana proveo u polusnu.

Gotovo da se i ne sjećam pogreba na Aninom groblju. Osjećao sam se kao zatočen u najlonsku vrećicu glasova koji su se trudili iskazati sućut. No, nikoga od njih poslije karmina nije čekala prazna kuća. Kuća koja više nije bila dom.

Tjednima, mjesecima nisam u kući ništa htio ni pomaknuti. Sve je trebali biti onako kako je bilo dok je Ljerka još disala. Tanjuhi s juhom su čitav tjedan ostali na stolu. Ruže koje je Ljerka ubrala i u vazu stavila jutro prije svoje smrti dugo su, više od mjesec dana, tiho trunule u vazi od prozirnog zelenog stakla. Crveni su se cvjetovi pretvorili u crne gvalje, a stabljike su se topile u truleži guste i smrdljive vode.

Postelju nisam dirnuo čitavu godinu. Njezina je spavaćica, cvjetasta, ružičasta spavaćica s čipkom oko rukava, ležala na njezinoj strani kreveta. S njezina sam jastuka svake većeri pokušavao sastrugati i najmanji djelić mirisa njezina lica. Velika je bila ta smrt.

Danas sam, dakle, pokopao Žuću.

Ušao sam u kuću i otišao u smočnicu. Ondje sam s police uzeo svijeću. Crveni lampion. Zatim sam se umio, odjenuo kaput i uputio se ka groblju. Poželio sam Ljerki zapaliti svijeću.

– Pogledaj me kako sam jadan, Ljerkice moja – uzdahnuo sam sjedajući na kameni porub njezina groba.

Boljela me je lijeva ruka. Sve me je boljelo. Ni moj glas više nije bio moj. Bio je to glas sipljiva starca. Dugo sam ondje sjedio kao panj. Nisam imao snage ustati. Pokraj mene je prošlo nekoliko ljudi koji su me začuđeno gledali. Na tjemenu sam osjećao njihove poglede.

Naposljetku sam ipak ustao i otišao s groblja. Pošao sam Aninom ulicom. Vrtjelo mi se u glavi. Ruka me je sve više boljela. Nisam imao zraka. Osjećao sam kako padam i boje ulice su se u mojim očima razbile u zrnca kaleidoskopa. Pokušao sam pozvati u pomoć, no iz grla mi se otelo samo potmulo i otegnuto krkljanje. Strašno me je boljelo u prsima.

Ništa više nisam vidio. Samo sam, kao kroz gustiš magle, čuo korake ljudi koji su prolazili ulicom. Tišina. Zrnasti šum tišine.

Zatim ženski glas:

– Pustite ga! Stara pijanica, tako mu i treba!

Ništa, ništa zatim. Morao sam otići.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.