Kao pas | Ivana Šojat

KAPLJICA

 

Drago je umro kao pas. Kao šugom nagriženi, krmeljav i blatan pas kojeg više nitko nije htio ni šutnuti, još manje pogladiti ili nahraniti.

A bio je tako dobar. Drago. Sve dok se nije pretvorio u svinju, dok nije počeo, prvo pijuckati, a zatim i lokati, dok mu se ruke nisu počele tresti prije jutarnjeg decilitra Mirogojca, dok je umjesto da pođe kući počeo lijegati na klupe u parkovima, drvoredima i perivojima. Dok se nije pretvorio u podbuhlu karikaturu čovjeka u kojeg sam se zaljubila – mlada i nedužna. Nevina možda.

Kako pričati o Dragi, a ne razglabati o slici kakva je bio, nekoć davno, kad sam ga upoznala? Teško čovjek može pričati i o čemu izjalovljenom iz prošlosti bez gorčine, bez žaljenja što nije imao snage odlučno pokidati i prerezati pupčane vrpce koje su nas povezale s ljudima koji su nas povukli u ponor. Ne zato što su nas bezdan propasti povukli s jasnom nakanom, podmuklo i zlobno, već zato što smo ih slijedili kao slijepci na putu njihove, samo njihove propasti koju smo preko vlastitih pleća zaljubljeno prebacili kao dobri Samarićani.

Drago, premda zvuči čudno, je bio inteligentan, načitan, lucidan, tri koplja ispred svih. Bio, poslije nije. Ipak, pogrešno bi bilo reći da sam se zaljubila u njegovu pamet, njegove citate, doskočice i šale. Zaljubila sam se u sliku. U visokog i zgodnog Dragu bistra pogleda, toplih, smeđih očiju, pred kojim nijedna djevojka nije sakrivala divljenje. Sve su ga htjele, a ja sam ga dobila. Valjda zato, zbog ponosa i oholosti uspješna lovca nisam htjela priznati da Drago previše ljubi čašicu. Možda to tad i nije izgledalo tako bolesno. Možda se njegova ljubav prema alkoholu i njegovim ushićenjima tek kasnije, znatno kasnije pretvorila u istinsku bolest od koje ni on ni ja poslije više nismo mogli pobjeći.

Uvijek je lakše tražiti isprike i objašnjenja, pronaći ih, nego priznati problem, izbezumiti se. A Drago je uvijek bio prepun objašnjenja i izlika. Izgovori su iz njegovih usta kuljali kao pasta za zube iz prepune tube. Kad bih mu zamjerila što pije, on bi me prostrijelio pogledom, procijedio bi kroz zube:

– Subota je, svi luduju!

Ili:

– Zar mi moraš pokvariti večer?

Tako je bilo dok smo još izlazili, dok se nismo vjenčali, pa sam večernje ludosti s prijateljima pripisivala njegovoj silnoj želji da se iživi prije ozbiljnosti braka, djece i obaveza. Kako sam se samo prevarila!

Drago je, čini se, i za kršenja bračne idile imao spremne izgovore. Gomilu njih.

– Svaki normalan muškarac mora popiti s dečkima s posla – mrmljao je dok je pijan teturao po stanu. – Što si mislila, da ću zbog tebe prestati piti? Nisam ti ja neki papak, ja sam muško! Pomiri se s tim.

Zatim bi se uvijek događale svađe. Užasne, gorljive svađe pune vrijeđanja i poniženja, pa sam naučila, samu sam sebe prisilila na šutnju. Samo sam ga tiho gledala kako se pijan valja po trosjedu, kako cigaretama koje su mu ispadale iz ruku pali sagove, pokrivače, kako troši novac kojim smo jedva podmirivali račune i kupovali hranu.

Istodobno, na ulici sam susretala školske prijateljice koje su se udale za “papke” koje je Drago tako često spominjao u svojim izgovorima. Gledala sam djevojke koje su izrasle u žene koje su svakodnevicu dijelile s muškarcima koji su vrijedno, kao hrčci gradili obiteljska gnijezda, koji su mladenačku ludost zamijenili razborom. I bilo mi je mučno, teško. Počela sam slutiti pakao u koji srljam, no ni tad si to nisam htjela otvoreno priznati. Samo sam u zrcalu svakog jutra gledala sve žalosniji i bljeđi lik koji s mojim prijašnjim licem nije imao ništa zajedničko.

– Nađi boljeg! – znao je reći Drago kad se ponekad, što je vremenom bivalo sve rjeđe, nisam mogla suzdržati, kad ne bih mogla zadržati suze. Drsko bi me tad gledao kao kip kakva generala izliven u bronci. Mislio je valjda da je gord, a nije ni slutio koliko rakija smrdi, nije znao koliko su mi se gadili njegovi prsti žuti od cigareta, njegova masna, smrdljiva kosa, njegove crvene oči kojima po povratku iz “Kapi veselja” više nije moga ništa jasno vidjeti.

Jednom, ni sama ne znam gdje ni kako – valjda iz dubine utrobe – uspjela sam prikupiti snagu, pa sam ga pogledala ravno u one njegove, krvave i izbezumljene oči, i rekla sam mu:

– Svinjo pijana! Gadiš mi se!

Tad sam se ukočila – svjesna da sam učinila neoprostivo. I on se ukočio. Zaprepašten, kao mutna fotografija luđaka pred ponorom bez lijekova. Zatim je prevrnuo stol, prolio je juhu koja ga je na stolu čekala, davno ohlađena, uhvatio me je za ramena i gurnuo sa stolca. Pala sam na pod, a on je stao iznad mene. Pobjedonosno. I samo me je pljuskao, pljuskao, pljuskao. Nisam više osjećala lice, nos, usnice. Sve je bridjelo. Čitava sam se pretvorila u stid, u sramotu koja želi iskočiti iz kože i pobjeći, trčati, otići daleko gdje nikome neću morati ništa objašnjavati, gdje budalu neću morati pravdati isprikama koje će od mene napraviti još veću budalu.

Ne znam zašto sam mu rodila djecu. Ne jedno, već troje: Marka, Matiju i Sanju. Moja je ludost zasigurno bila prevelika. Jer ludost i zaljubljenost uvijek završe u istom košu. Možda sam nesvjesno vjerovala da će ga oni… Ma, blebećem gluposti: slijepci koji su progledali ne trče ulicama. To je čudo, a za čudo je potrebna vjera koje sam se morala odreći da bih pregrmjela sve ostalo.

Ne znam kako su uopće moja djeca uspjela izrasti u ljude. Dobre, poštene i ponosne ljude. Sada znam zašto su pobjegli od kuće čim su uzmogli. Od majke bolesne volje, razuma i srca i oca budale. Nikada za njih nisam imala vremena. Ni živaca, Drago mi je proždirao živce. Na kraju ih je i pojeo. A vrijeme… vrijeme sam kao mahnita trošila na uzaludne pokušaje da susjedima, prijateljima i rodbini naš užas, bijedu i mučenje predstavim kao sklad. Kao brak.

Prije tjedan dana, Drago je umro kao pas. Vratio se iz “Kapi veselja”, iz birtije kojoj je bio vjerniji no meni, pijan je legao na trosjed u dnevnoj sobi, pokraj kaljeve peći. Zaspao je i hrkao. Onda je zastenjao i zgrčio se u snu. Trenutak poslije pao je s trosjeda i otkotrljao se do stolića. Ostao je ležati mrtav. Infarkt. Tako je rekao liječnik iz Hitne pomoći.

Na pogreb je došlo tek nekoliko njegovih pajdaša u predinfarktnim stanjima, s crvenim, cirotičnim licima. Došla su i naša djeca. Držali su se postrani. Tad sam ih vidjela posljednji put.

Kući sam se vratila sama. Nije bilo karmina, jer za karmine su potrebni oni koji tuguju, kojima će nečiji odlazak iskopati prazninu veliku kao grobna raka koji nitko i ništa više neće moći ispuniti.

Shvatila sam da sam i ja kao pas. Kao šugavi pas koji je od sebe bolešću svojom uspio otjerati sve koji su ga mogli voljeti.

Stala sam pred zrcalo i s glave sam skinula onu odurnu, crnu, sintetičku maramu. Pred očima mi se ukazao netko koga nisam mogla prepoznati. Žena u zrcalu više nije imala oči, nego dvije praznine koje zurile su u prazno – u neku neodreženu točku na vrhu mog naboranog, suhog i blijedog čela. To što sam vidjela nisam mogla voljeti, nisam mogla s tim dijeliti samoću, prisjećati se grozota od kojih sam mogla pobjeći i ne priuštiti si ih.

Otišla sam u kuhinju, do plinske pećnice. Otvorila sam vrata i kroz njih sam proturila glavu. Crna unutrašnjost mirisala je na užeglo ulje, na pileće pečenje od prije tri dana, na pečeni krumpir. Pustila sam plin.

Preostalo mi je samo zapitati tko će me i kada pronaći. Hoće li me itko pronaći. Jer kuće u kojima stanuje propast ljudi zaobilaze u širokom luku. Da se ne zaraze.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.