Kao pas | Ivana Šojat

PAVILJON

 

– Znam, čudak sam. Oduvijek sam to bio i bit ću. Što me tako gledaš? Ha? Zašto sad plačeš? – proćelav i poprilično sijed starac naglo je zastao nasred sobe po kojoj je koračao amo-tamo. Trznuo je glavom ulijevo i pogled mu je pao na ženu koja je pogrbljena sjedila na stolici za ljuljanje. U smežuranim rukama prekrivenim staračkim pjegama, između prstiju koje je artritis pretvorio u kvrgavo šiblje držala je fotografiju u koju je zurila, crno-bijeli lik muškarca po kojem škropile su glomazne suze. Blistavi proljetni dan koji dopirao je s ulice bio je prigušen zavjesom od gustoga tila kao mrenom. Kroz otvoreni prozor u sobu je vrtložno, nošen povjetarcem koji na trenutak nalikovao je na propuh, dopirao je težak miris zumbula i gustog cvata japanskih trešnji.

– Zašto mi nikad nisi rekao? – s mukom je prozborila starica pritisnuta slapom suza, kao dijete koje u školi, pod satom krišom žvače karamele. – Zašto nikad nismo sjeli kao ljudi, zašto nismo razgovarali?

– Što sam ti trebao reći? Mislio sam da znaš. Da osjećaš. – zastao je starac pokraj zavjese i lice mu se, od oštre svjetlosti koje na trenutke propuštao je zastor koji plesao je nošen dahom izvanjskoga svijeta, pretvaralo čas u duboki reljef, čas u izmaglicu loše razvijene fotografije.

– Drago moj, Drago – uzdahnula je žena izvlačeći bijeli, čipkom obrubljeni rupčić iz džepa tamnoplave kućne haljine. – Poslije svih tih godina, ipak smo ostali stranci. Nikad ništa nisi naučio o meni, o ovoj kući. Ne znaš čak ni gdje stoje krpe za brisanje posuđa, gdje je tava za pečenje jaja. Nikada ti nisam imala prilike ispričati nijedan moj san, a spavali smo jedan pokraj drugog. Kao klade. Ni ja o tebi ništa ne znam. Znam samo koja su tvoja omiljena jela, da mrziš kelj, kako god ga napravila.

Oči su joj bile crvene od plača. Bjeloočnice. Irisi su joj bili svjetlomodri, kao nebo iznad ade do koje ju je jednom, onog jednog neodređenog datuma u svibnju odvezao u čiklu. Nikad nije pamtio datume, nije shvaćao zašto su joj toliko važni. Ni ona nije shvaćala zašto on uporno ne shvaća.

– Kladim se da ni sad ne znaš kad mi je rođendan. Zaboravio si – pogledala je starica u strop. Zagledala se u dugonogog pauka koji užurbano je pleo mrežu između klobuka stropne svjetiljke od mliječnoga stakla i stropa, požutjele boje stropa koji je netko ovog proljeća trebao oličiti. – A ja, ja se još sjećam našeg prvog poljupca u parku, pokraj grma magnolije. Treći dan mjeseca svibnja. Ovlaš si me poljubio, kao da se plašiš da ću te ugristi, a ja sam se izbezumila. Nebo se zaljuljalo kao zapjenjena voda u plitici za pranje posuđa. Uhvatio si me za ruku. Ruke su mi bile mlake i vlažne od nervoznog znoja. Svega se sjećam. Ti se sve zaboravio…

Dan je polako uzmicao kao morska voda koju oseka poput sluzi provlači između oblutaka, a suton se u prostor uvlačio kao miris koji ostaje kad na obali mora više nema. U sobi koja polagano razodijevala se u sivilo starac je kao ukopan stajao pokraj stolića na kojem bescvjetno drijemao je pliš afričkih ljubičica u lončanicama. Starica, koja i dalje sjedila je u stolici za ljuljanje, okrajak crne vunene marame koja joj je bila prebačena preko ramena prebirala je kao krunicu.

– Ljerka, Ljerkice moja… – prešao je starac rukom preko naborana čela kao da tjera muhu. – Znaš, ljudi su ti crno-bijeli pantomimičari: neprestano mašu rukama, glume kretnje, a neprestano stoje na mjestu. Ne mijenjaju se: samo svlače i navlače maske, mijenjaju pročelja, dekoracije, zastore, navlače žaluzine, škilje i provirkuju, prilagođavaju se okolini, onom što okolina naziva normalnim. Neprestano se žale, kukaju i jadikuju, a ustvari, sve su sami odabrali. Živote natrpavaju kao malene stanove i sobičke nepotrebnim pokućstvom, skupljaju laži kao zalihe brašna pred rat. A ja sam, budala, život sagradio kao paviljon: puhalo mi je sa svih strana, svaki je vražji povjetarac utjecao na mene, svaki ispljuvak svake ništarije koja bi pokraj mene prošla.

– Nikad nismo razgovarali. Nikad mi nisi pričao. Nikad se nisi povjerio. Kao da sam stranac: kućna pomoćnica koja ti kuha, pere i posprema da bi bio čist i da bi živio u čistoj kući. Samo sam po provalama tvoje mrzovolje ili nervozne šutnje mogla naslutiti da ti se nešto dogodilo. Shvatila sam da ti se događaju ružne stvari tek kad sam postala svjesna da sve više izbjegavaš ljude, da ljudi izbjegavaju nas i naš dom.

Prostorija je uplovljavala u mrak kao katranom premazani čamac na vesla koji bešumno klizi mrtvim riječnim rukavcem. Onim što ljudi uvijek nazivaju “starom, tom i tom rijekom.” Izvana, kroz prozor dopirao je zvuk lomljave stakla: netko je ubacivao boce u kontejner za staklenu ambalažu. Negdje u susjedstvu, propuh ili bračna svađa, dobili su zvuk reskim zatvaranjem vrata. Tišina.

– Ljudi su stado, stoka koja, okupljena u rulju, u stado bez pogovora klizi, plazi prema nečem što može biti ponor, novi pašnjak ili pustinja. Nosi ih struja, brojnost, prosječnost. I oni idu, idu, idu. I gaze! Gaze sve koji zastanu kako bi se osvrnuli, promislili ili, ne daj Bože, pomislili kako je odabrani smjer posve pogrešan. Dugo sam se borio, znaš, onda sam jednostavno odustao. Sad mi je žao. Ne zato što sam se borio, niti zato što sam odustao, već zato što sve to ti platila glavom. Na tebi sam iskalio sav svoj gnjev prema ljudima. Pogrešno sam se borio. Na pogrešan način, pogrešnim sredstvima, pogrešnim… Ma, sve je bilo pogrešno. Osakatio sam sebe, tebe, nas. Trebao sam čuvati ono što smo imali.

Ljerka je ustala sa stolice i ona se blago zanjihala. Daščani pod zaškripao je kao brodsko uže na vezu kad valovi južine brod pokušavaju odnjihati od mola. Prišla je zidu, prekidaču na zidu i upalila je stropnu svjetiljku. Zapljusnuta svjetlošću četiri žarulje na secesijskom lusteru, soba se pretvorila u blijedi ružičnjak tapeta koje zimi skupljale su vlagu iz zemlje, a ljeti se sušile.

– Nikad te nisam vidjela da plačeš. Lažem: vidjela sam te jednom, na pogrebu tvoje majke. Bilo je to prvi i posljednji put. To me je toliko potreslo da sam plakala zbog tebe. Za tebe. Iznenada, vidjela sam te slabog, skršenog i jadnog. I srce mi se slomilo. To se, valjda, svima događa kad nekog kog vole vide bačenog na koljena.

– Ljudi su kao morski psi – gladio je Drago čelo borama išarano kao oranica brazdama. – Traže onemoćale, slabe, ranjene, jadnije od njih samih. Čekaju suze kao krv koja vodu zamuti kao velika pjega u kojoj žrtva uzalud se bori i otima neminovnom. Zato sam gutao suze i njihova mi je kiselost nagrizla želudac. Zato sam plakao na maminom pogrebu. Gledao sam kako njezin lijes polažu u zemlju, u onaj vonj vlage i sjenu i u glavu mi se, kao zahrđala sulica zabila pomisao: “Eto, odlazi netko kome već dugo, možda nikad nisam rekao da ga volim.” Propustio sam priliku. Zvuči grozno, no kasnije sam pomislio kako uopće nisam oplakivao mamu – ridao sam zbog propuštenih stvari koje će iznad moje savjesti uvijek bdjeti kao aveti. I tad, baš tad, ponovo sam pogriješio. Na povratku kući nisam te čak ni zagrlio, nisam s tobom sjeo za stol i nisam ti otvorio dušu. Pobjegao sam u radnu sobu i zatrpao sam se knjigama, racionalnošću koja me je jedina mogla spasiti od ludila, bujica i sveg onog što čovjek teško drži pod nadzorom. Lakše je na latinskom deklinirati imenice, nego u riječi uobličiti ono što nas noću proganja. Kad se sjetimo i kad se probudimo obliveni znojem. Žao mi je, Ljerkice moja! Tako mi je žao!

– Voljela sam te, Drago, o, kako sam te samo voljela. Toliko sam te voljela da si to jednostavno morao osjetiti – mrmljala je Ljerka sebi u bradu. Pognuta, sad je stajala pokraj, kao i luster jednako secesijske komode obložene furnirom i otvarala je ladice. Prevrtala je stvari složene ili nabacane u njih: stolnjake, ubruse, malene, posrebrene vilice za kolače, čestitke kojima su ih se nekoć davno rođaci i znanci podsjetili da ih se sjećaju za blagdane i rođendane. Naposljetku, pronašla je vrećicu sa lučicama. Drhtavim, bolnim prstima izvukla ih je nekoliko iz vrećice. Zatim je otišla do kuhinje. Zašuštala je voda. Dopola je njome napunila čašu, a zatim je dolila ulja na koje je položila dušice kao ostatke brodoloma. Vratila se u sobu i na stol je položila čašu kao svjetionik. Ponovo je sjela. Ponovo je zurila ni u što na sada zamračenom prozoru.

– Toliko sam te voljela, Drago! Nisi me mogao natjerati da prestanem: ni riječima, ni šutnjom, ni samoćom u kojoj si me ostavljao. Voljela sam tebe, ono što si skrivao od svih. Onu dobrotu koju pokušavao si ugušiti razborom, a koju na tvoje oči dozivale su stvari jače od bijesa na ljude. Raščupano dijete na ulici s kriškom hljeba, prvi pupovi na brezi ispred našeg prozora, prvi vrabac koji u šest sati ujutro gromoglasno pozdravlja dan bez mraza i sjevernog vjetra – bilo je to dovoljno da ti u očima vidim iskru, istu onu iskru kao i onoga dana kad smo u zimskoj luci svježim pecivom hranili onog šugavog goluba bez noge.

Starac je ponovo nervozno koračao prostorijom.

– Znaš, često sam se pitao zašto volimo, koga uopće volimo, što. Ono tijelo, pravedno ili morbidno nepravdeno zasluženo, ili ono što nadživi, preživi posmrtni marš i smrtovnice u mjesnim listovima. Nekoć si imala oči toliko modre da sam se u njima mogao ugušiti, imala si bijele grudi, plišane usne, kosu kao plimni val, imala si… Oh! – sjetno je uzdahnuo starac. – I ja sam nekoć imao kosu, bistar pogled, široka pleća, znatno manji nos i uši, koža lica bila mi je glatka… No, vrijeme se poigralo našim vanjštinama kao slikar koji gumicom oduzima, a olovkom dodaje detalje dovoljno dramatične da nas više nitko ne prepozna. Ipak, i dalje bio sam sretan što se svakog jutra budim pokraj tebe. Žao mi je što ti to nikad nisam rekao.

– Teško je, kad bi samo znao koliko mi je teško. Ljudi likuju, a ja nemam snage da te branim, da se zaštitim od njihove zloće. Znaš, oni koji ostaju uvijek su nekako pobjednici. “Stara budala” – kažu. “Mrzovoljno, staro zanovijetalo otišlo je Bogu na istinu” – šapuću dok prolazim ulicom. “Bolje joj je bez njega, nije zaslužio tako dobru ženu” – došaptavaju se susjedi na ulici. Pričaju o stvarima o kojima ništa ne znaju, o ljubavi, o tebi kojeg nisu upoznali.

– Oprosti, Ljerkice – prošaputao je starac i glas mu je šumio kao vjetar u krošnji jablana.

Preko prozorske daske, ispod zastora, proljetna je noć puzala kao jeza koja kožu podiže u bodlje. Ljerka je ustala i zatvorila je prozor. U sobi se ulica više nije mogla čuti.

– Trebao si svijet i mene staviti na tezulje vage. Ja bih te uhvatila za ruku i nikad te ne bih pustila. Zatvorili bismo prozor i gledali bismo kako svijet bez glasa prolazi. Kao film prije zvuka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.