Kao pas | Ivana Šojat

VIR

Imam bijele ruke. Duge, bijele prste kojima češljam vodu i pijesak. Kao što baka je nekoć, češljem širokih zubaca, češljala svoju, čičkovim uljem premazanu kosu. Nemam oči. Samo ruke koje toliko su bijele da blješte u sivilu, koje miluju stvari. Ovlaš. U prolazu. Imam samo ruke bijele kao mamine. Mama je imala ruke kojima gladila si je kosu svezanu u pundžu, kojima na lice nanosila si je svakojake kreme protiv vremena. Tata je imao ruke samo za mamu. Široke, nezgrapne ruke kao lopate, ruke koje mama gadljivo je odgurivala od sebe. Te su je ruke uvijek čekale kao vjerni psi. Slinile su za njom, donosile joj poklone, cvijeće svezano u aranžmane koje tata je birao prema boji stolnjaka u blagovaonici. Sve je moralo uvijek biti u skladu. Biti savršeno. Tata je morao biti savršeno tih, na trosjedu na kojem večeri bi provodio kao porculanska lutka postavljena između plišanih ukrasnih jastučića. Morao je čekati, ali ne opušteno. Uvijek je morao biti spreman: njegovo odijelo za šetnje gradom, pregib njegove ruke kod lakta u koji majka nedjeljom bi ugurala svoju bijelu, desnu ruku, kad bi ljudima bila spremna pokazati da sve je savršeno i da bolje ne može biti. I ja sam morala biti spremna.

– Majo, očisti nos! Odjeni onu ružičastu haljinu! – dovikivala bi mi mama iz kupaonice glasom koji nije bio ni tužan, ni sretan, ni bijesan, već ravnodušan. Bezdušno bljutav.

Mama je uvijek mirisala na puder kojim si je mazala lice, na ruž za usne od kojeg su joj usta bila dvije uske, ukočene linije narančaste boje iznad kojih uzdizao se njezin uzan i dug nos, njezine zelene oči iz kojih nikad ništa nisam mogla pročitati. Iz kojih uvijek, baš uvijek slutila sam da vreba me prezir.

Mama je uvijek bila tu, ali nikad s nama. S tatom i sa mnom. Čitave dane ponekad bi provodila sjedeći na bračnome krevetu, okružena kutijama za cipele s podignutim poklopcima. Kutijama iz kojih, kao svježe ispržene kokice ispadala su pisma i slike čovjeka koji nije bio moj tata.

Jednoga dana, pri povratku iz škole, kad bilo mi je sedam ili osam godina, utrčala sam u ložnicu svojih roditelja i zatekla sam mamu sa slikom tog čovjeka u ruci. Mama se trgnula i oči su joj postale veće. Kao u strahu. Gotovo je vrisnula. Brzo je sliku položila u kutiju, ali prekasno – već sam vidjela tog čovjeka, mladića čije oči i kosa imali su neku boju, no kojeg slika zarobila je u ranim dvadesetim u crno-bijelu tehniku. Zato je bio nekako siv i mutno je zurio u objektiv fotografskog aparata.

– Tko je to? – pitala sam, a nisam smjela. Znala sam da ne smijem.

– Stric. Stric Marko – promucala je mama kao da se kaje. No, moju mamu osjećaji su brzo prolazili, pa je dodala:

– Znatiželjna bezobraznice mala! Marš iz sobe!

Pobjegla sam iz sobe – ledene prijestolnice moje majke u svoju sobu, u uzani prostor moje sobe smješten između kreveta i prozora. Skutrila sam se iza zastora i čekala sam. Ne sjećam se više što. Mamin bijes ili njezinu kaznu. Ništa se, međutim, nije dogodilo. Stan je bio uobičajeno tiha kutija u koju dopirali su samo glasovi, šapat ili povici, ljudi s ulice.

Poslije, oko četiri sata poslijepodne, došao je tata. Otvorio je vrata tiho, kao tat i nakašljao se u predsoblju. Tim, uobičajenim kašljucanjem kao da je mami htio dati do znanja da je došao. Kao da se plašio da će je iznenaditi bude li odveć tih. Nisam tad shvaćala. Nisam shvaćala ni kad sam tati rekla:

– Danas sam vidjela sliku strica Marka.

Nisam shvaćala zašto tata zuri u tlo, zašto nema glasa kojim bi mi objasnio tko je taj stric Marko i gdje je, zašto ga nikad nisam upoznala. Nisam znala da nemam strica.

Shvatila sam kasno, toliko kasno da mi ta spoznaja, to otkrivenje više nije moglo pomoći da lakše brodim kroz ustajalu vodu majčina pogleda bez ljubavi. Kako mi je, uopće, mogla pomoći spoznaja da me je u njezinu utrobu ugurao pogrešan čovjek, inat, tvrdoglava želja da se odupre ulozi usidjelice koja tuguje za odbjeglim?

Stric Marko zvao se Tihomir. Mome tati mogao je biti brat samo po tome što je moju mamu nekoć volio kao i on. Samo manje, jer tata je ostao, a Tihomir je otišao. Otišao je, međutim, samo iz dohvata njezinih ruku. U srcu je ostao zaglavljen kao prelomljeni plutani čep u grlu boce. Zato tata u mamino srce nije mogao ući. Od Tihomira koji ondje je vrebao kao podbuhla avet, kao stari panj koji više ničemu ne služi, već samo podsjeća da je ondje nekoć stršalo stablo, bacalo hlad na tratinu i dozivalo ptice.

Dugo nisam shvaćala zašto mama, kad tata sjedne pokraj nje, kad je pokuša obujmiti, zagrliti, s gađenjem kroz zube cijedi “Makni se, smrdiš”, zašto ga odguruje kao čašu prokislog mlijeka. Sve dok jednog dana nisam otvorila tajna vrata mamina hrama – njezine kutije s pismima i slikama. Mama je bila otišla na tržnicu, s onim, svojim slamnatim šeširom široka oboda, u cvjetastoj haljini, savršeno našminkana, savršeno urešena bisernom ogrlicom i prstenjem koje tata joj je kupovao za godišnjice tišine bez dodira. Bila sam sama i pomno sam promotrila tog Tihomira kojeg desetljeća su dijelila od tate u sredovječnoj krizi, s paperjem umjesto kose, s trbušćićem i sve većim ušima. Tihomir je mami ostao zauvijek nasmijan, mlad, vitak i lijep. Maglovit kao crno-bijela fotografija. Ostao je mazan i nježan kao pisma koja joj je pisao iz vojske, pisma koja sva odredom počinjala su sa:

Ljubavi moja,

Neprestano mislim na tebe, na tvoje oči, tvoju kosu, na tvoj miris. Sanjam te i jedva čekam da te ponovo zagrlim, da ti poljubim vrat. Nedostaju mi tvoje male ruke. Imaš najljepše ruke na svijetu, najljepši pogled, osmijeh, glas. Volim te!

Neprestano je ponavljao koliko je voli, koliko voli pojedine dijelove njezina tijela, detalje koji su je činili onim što je bila. Ponavljao je i ponavljao, kao da je samoga sebe htio uvjeriti u istinitost vlastitih osjećaja. Sve dok mu nije ponestalo riječi. Dok nije otišao. Jer otišao je on, mama je ostala gdje je i bila – prikovana za njega, s njim kao ribljom kosti u grlu.

Ne znam zašto je otišao. Nigdje nisam pronašla pukotinu, mlakost ili svađu, vrijeđanje. Samo iznenadna pukotina – posljednje pismo napisano jedanaestog dana mjeseca studenog, šesnaest mjeseci prije mog rođenja.

Nikada neću zaboraviti dan kad sam pročitala pisma koja možda nisam nikada trebala pročitati. Sjedila sam na roditeljskom krevetu, na ružičnjaku brižljivo izglačane posteljine, tik do mamimog jastuka s volančićima i čitala sam o ženi kakva je nekoć bila moja majka. Opisivao ju je čovjek zbog kojeg sam i prije rođenja bila osuđena da budem središte praznine trokuta sačinjenog od ljudi koji se nisu poznavali. Ne onako kako bi trebalo.

Poslije tih pisama više ništa nije bilo isto. Tijekom ručka, dok žvakali smo pohane odreske, krumpiriće i salatu, tata više nije bio otac – glava obitelji, hranitelj i zaštitnik, već jadni klaun. Bijednik koji čitav život liže mrvice i otpatke koji padali su s tuđeg stola. A mama, mama je bila licitarsko srce na štandu, na nekoj seoskoj svetkovini, šarena, zrcalima urešena stvar u kojoj ogledaju se prigodnosti, koja ostavlja dojam, no koju nijedan jezik, nijedna usta nikada neće moći kušati. Mama se pretvorila u privid s tuđim cjelovima na vratu, tuđim, meko prošaputanim riječima u ušnoj školjki.

Bilo mi je šesnaest kad sam shvatila da uzalud postojim, kao sjena biljke na prozorskoj dasci. Mami sam samo bila dokaz da nije propala, da je nastavila uspješno postojati i bez bjegunca koji pokidao joj je srce. A tata za mene nije imao vremena, ni volje. Svu svoju ljubav, svoju žarku želju usmjerio je prema mami kao radijsku antenu prema nijemom svemiru iz kojeg bi trebao doprijeti zvuk. Neki znak.

Sad mi je dvadeset jedna. Tu sam stala. I znam što je pakao. Pakao je krajnost koju ne možeš izdržati a da ne poludiš, da ne izgubiš sve zbog čega te ljudi, oni “drugi” mogu zvati čovjekom i tako se prema tebi ophoditi.

Moj prvi pakao bila je ledena santa prpošno urešena girlandama polarne svjetlosti kao zastorima. A led, led je očaj koji vas tjera, prisiljava da zaboravite sve ostalo: potrebe, kretnje, promišljanja, potonuća u samoga sebe. Devetnaest godina prosjedila sam u roditeljskom domu kao u hladnjaku. Sve do drugog pakla. Druge krajnosti do koje dovela me je staza popločena, dakako, najboljim namjerama.

Došla sam do Zorana, do prividnog savršenstva s nogama i rukama, s mekim glasom, toplim očima boje najboljeg konjaka. Zoran je znao pričati, svirati gitaru, citirati klasike, imao je vlastiti stav, mišljenja uvijek oprečna uvriježenima. Zbog njega sam poludjela kao pčela koju je netko zagrijao između dlanova usred najdublje hibernacije.

Zoranu sam dala sve. Zato sad još imam samo bijele ruke koje u mutnoj vodi blješte kao daleke, neonske svjetiljke u reklamnoj vitrini fotografskog studija. Neman više što dati, jer kome trebaju ruke? Osim toga, ne želim biti demon nečijeg pakla, demon s prikladnom pundžom, s uresima, u pristojnim haljinama. Ne želim nekog odgurivati, glumiti pred nezainteresiranom publikom. Ne želim rađati djecu koju neću moći voljeti.

Treći pakao – očaj – bacio me je s mosta kao što je onu nesretnu Anu, Karenjinovu, bacio ispod vlaka. Već sam rekla, ponavljam se, pakao vas pretvara u nešto, u neku zgrčenu stvar oprečnu čovjeku. Anu je očaj rastočio na krvave udove. I mene će rastočiti u nešto o čemu će ljudi s gađenjem pričati. Samo će pričati, razglabati, nagađati, no nitko neće shvatiti, razumjeti. Baš kao što ni ja nikad nisam shvatila mamu, gađenje u kojem je živjela. Jednostavno nisam mogla. Bez Zorana svijet je umro i ja bih u njemu bila jedina živa stvar. Sve bi mi mirisalo na smrt i na polagano truljenje.

Za mene je pakao zbirna imenica. Kad već nema množinu. Riječi su ionako jadne i nemoćne. Ne mogu ništa objasniti, barem ne ono najvažnije, ne mogu nekog zaustaviti, spriječiti ga da ode, objasniti mu kako svaka njegova ravnodušnost želudac grči kao pesnica. A to boli. Riječi su tu samo zato da nam se grlo ne bi osušilo. Zato ja gutam vodu.