Kao pas | Ivana Šojat

MEĆAVA

 

Uvijek jednako počinje: pada snijeg. Vitla ga vjetar i on pada sa svih strana; s neba, iz zemlje, s boka, sprijeda, straga, upada mi u oči, lijepi mi se za kosu kao kuglice stiropora. Obrazi mi se žare, ruke mi mrznu, a čitavim tijelom mi prolaze trnci. Pada snijeg, a ja klizim niz nešto nalik beskrajnoj, dubokoj brazdi. Imam dojam da, uspravna kao svijeća, sjedim na drvenom stolcu koji lebdi i putuje kroz snijeg.

Potpuno sam bespomoćna; ne mogu se ni zaustaviti, niti putovati brže od polaganog klizanja. Nogama ne mogu dotaknuti tlo. Strah me je skočiti. Uopće ne znam koliko sam visoko iznad zemlje.

Noć je. Nema mjeseca i tama bi bila potpuna da oko mene nije snijeg koji svijetli. Putujem kroz tunel osvijetljen snježnim neonskim svjetiljkama. Samo na dalekom obzoru vidim tanku liniju mraka koja me podsjeća na to koliko sam sama. Nije mi hladno od snijega. Hladno mi je od samoće koja u mene, preko one mračne linije zuri kao kroz ključanicu. U blizini nema kuća, nema nijednog osvijetljenog prozora, nema stola za kojim netko bi me čekao, nema užganog ognjišta na kojem ogrijala bih ruke. Samo praznina zamućena pahuljama koje divljaju kako ih vjetar nosi.

To sanjam često, prečesto i osjećam se kao da putujem u smrt. Snijeg, kažu, simbolizira mrtve, mrtve koji se vraćaju. Zašto ne vidim svoje mrtve? Zašto me u snovima dočekuje samo praznina, huk vjetra koji neprestano mijenja smjer? Možda su moji mrtvi praznina koja zjapi između ljudi koji objeduju za istim stolom i šute, kriju se iza zastora jedaćeg pribora koji zvecka dok udara o gleđ porculana tanjura koji se na stolu šepure samo nedjeljom, svecima i blagdanima. Nisu mi rekli i ja nisam shvatila. Mogla sam naslutiti, ali nisam. Zašto baka o djedu ružno zbori? Zašto nikad ništa lijepo nije rekla o čovjeku koji u dvorištu, pokraj šupe čuči i popravlja bicikle, koji razgovara s kokoškom, koji se u mlađim danima, prije mirovine kući znao vratiti bez kruha i plaće koju bi propio s društvom? Zašto djed, u kutiji s alatom, čuva fotografije neke nasmiješene žene s pletenicama povijenim u pundžu?

Kao dijete nisam shvaćala, nisam shvaćala zašto djed i baka reže jedno na drugo, zašto se mama i tata svađaju, zašto mama plače i dugo u noć čeka tatu kojeg je bijes otjerao daleko od kuće. Bila sam okružena bezuvjetnim ljubavima za koje jedina plaća bilo je moje rođenje. Ono čudo koje podarilo mi je bakine oči, didine uši ili prste, mamina usta, tatine ruke i hod. Odrasli, moja obitelj u meni su nesvjesno vidjeli djeliće mozaika samih sebe, “ono nešto” što nadživjet će njihove Božiće i obiteljska okupljanja. Ni danas ne znam, nisam više sigurna, jesu li me voljeli zbog mene same ili zbog kolaža njihovih detalja koje je po meni poljepilo rođenje. Znam, međutim, da nisam shvatila ljubav, da polupala sam lončiće.

Svijet se srušio. Ne odjednom i ne iznenada. Dugo je pucao i urušavao se kao kuća nesložne obitelji koja ne mari za krovište koje tone, za pročelje koje šibaju kiše, lede i nagrizaju mrazovi i vijavice.

Proklete knjige! Proklete priče o bezvremenim ljubavima koje pišu sonete davno udanim i majčinstvom blagoslovljenim djevama, koje uklete jedrenjake nasukavaju na pješčana spruda blagosti, Tristani, Izolde, Gueneveve, Lanceloti, Dulcinee, Don Quijotei, lažni zanosi iza kojih krije se uvijek samo jedno: laž, prijevara, prevrat. Dugo sam gutala knjige, kao kule od pijeska za koje sama sam sebi govorila da su čokoladni kolačići. Predugo sam čekala da netko o meni napiše pjesmu, da me naslika, da barem u snu poželi umrijeti za me. Čekala sam da se pojavi netko, ona Platonova druga polovica s kojom ću se združiti, dosegnuti ekstazu savršenstva. Ništa. Bilo je, doduše, nekoliko njih koji su kroz prvi val moje mladosti protutnjali kao gejziri hormona. Ali to je ništa, samo ruke, slinava usta koja balave po licu pokušavajući oponašati glumce u pohoti filmskih, francuskih poljubaca. Više im ne pamtim imena.

Naposljetku, pojavio se Marko koji je kao kolut za spašavanje uzbibao ustajalu vodu moje žabokrečine, koji je posrnuo preko praga moga odustajanja u tridesetoj, kad su se već gotovo sve moje školske prijateljice poudavale i narodile djecu. Marko je htio pričati. Znao je pričati. Zurila sam u njega zaprepašteno, prepuna divljenja, kao čovjek koji, četveronoške plazi pustinjom umirući od žeđi, ispred kojeg se iznenada stvori zdenac, oaza, sjenoviti ležaj palmi koje se u ništavilu suše doimaju kao baobabi.

Ni od kud, ni iz čeg, nastao je novi svijet, svijet koji sam popločila zrcalima vlastite ludosti, u kojem mislila sam da biti ću sretna. Ali nisam. Na pogrešnim sam temeljima izgradila vlastito kraljevstvo. Bila sam uvjerena da poznajem sve…

… A nisam nikog poznavala. Tek sad shvaćam da svi oni koje sam u životu susrela bili su tek zasloni na koje bacala sam kaleidoskope vlastitih likova. Savršeno crno-bijelih. Marko je trebao biti kraljević, a ja njegovo savršenstvo koje će mu naroditi djecu iz koje jednoga dana izrast će plemena. Ako je mogao Jakov, zašto ne bismo mogli i mi – pitala sam se. No, Jakov, Izrael, hrvao se s anđelom, a ja sam se hrvala s vlastitim iluzijama.

Djecu nismo mogli imati. Ja. On. Mi. Nije važno. A ta, moja utroba koja nije mogla uroditi plodovima između Marka i mene počela je rasti, bujati tišinom kao utopljenik koji dugo plutao je rijekom. Tišina, šutnja je rasla, sve dok si jednog jutra, ispijajući kavu, više nismo imali što reći. Samo smo zurili u trakove svjetla koje se, izrezbareno listovima velikog filadendrona pokraj prozora, probijalo do stola u dnevnome boravku.

Nekoć sam mislila da je Marko pobjegao, a nije. Ja sam ga otjerala neprimjerenom, neopipljivom i nedefiniranom tugom koja je njemu nalikovala na durenje i kroničnu mrzovolju.

Nikada nisam znala kako s ljudima, onim pravim, životnim ljudima, a ne glavnim i sporednim likovima od papira. Zato valjda ni ti ljudi nisu znali kako sa mnom izaći na kraj. Osobito nakon što mi je dijagnosticiran rak dojke. Prekasno. Odrezali su mi lijevu dojku. Marko se tad, ubrzo poslije amputacije, još trudio, pokušavao je prodrijeti do mene, skalpelom riječi prekinuti pupkovinu koja me je vezala za tišinu. Nije, međutim shvaćao, vidio ono što sam vidjela ja. U zrcalu. On je tad bio markantan, elokventan, zgodan četrdesetogodišljak u kojeg su mlade žene još zurile na ulici. Ja sam, pak, bila nepotpuna, osakaćena nakaza koja više nije imala hrabrosti pogledati se u zrcalu. Nisam mu dopuštala da legne pokraj mene, da me dodirne. Samo sam ga gurala, tjerala, neprestano sam mu ponavljala:

– Idi, nađi si drugu, ima toliko boljih od mene!

Marko je otišao. Nije našao drugu. Samo je otišao. Jednog se dana vratio s posla i blijed je ušao u dnevni boravak gdje sam čitala dnevne novine s naslovnicom na kojoj se u plamenu topio WTC. Svečano je stao pokraj stolića, kao vojnik koji je spreman položiti prisegu, i izjavio je da odlazi. Nisam ništa rekla. Samo sam ga pogledala preko ruba papira namirisanog olovom. Pogledala sam ga onako kako bi ga pogledao prezir. Zato što sam na lice navukla krinku razbora. Ja – potpuno nerazborita i histerična žena. Šutjela sam čak i kad je u putnu torbu odjeću počeo trpati kao sintetičku vunu u raščupani jastuk. U meni su živci vrvjeli kao roj razjarenih pčela, moja se uzrujanost, ona unutarnja, mogla namirisati, opipati palcem i kažiprstom kao plahta od grubog, seljačkog sukna. No, Marko to nije mogao osjetiti – nikad mu nisam dopustila da me upozna – upoznao je samo savršenu Irenu i poneku pogrešku u koracima, osjećaje koje nisam mogla obuzdati. Suzama sam znala vladati besprijekorno. Nikad pred njim. Samo pred zrcalom. Pred Irenom koja me je iz zrcala gledala krvavih očiju i crvena nosa, koja u mene je zurila kao u vodenu neman.

Jadan Marko! Platio je sve zube koje su mi drugi pokazali, svi oni učitelji strogosti koji su me, silom prilika, naučili da pametan čovjek u sebi iskopa zdenac u koji sakrije sebe, sve ono što ponekad bi plakalo, kopalo oči, vikalo, govorilo istinu.

Marko je došao prekasno. Za mene, za sebe, za nas oboje. Do njegova dolaska uspjela sam naučiti sve: nevjeru, nepovjerenje, svakodnevni karneval prilagodljive prihvatljivosti, naučila sam prikazivati i pokazivati ne ono što jest, već ono što drugi, pa tako i on, mogu progutati i prihvatiti. I ja sam njemu došla prekasno. Prije mene već se bio potrošio. Sagorio je buktinju ljubavi kao žigicu po parkovima, haustorima, stražnjim sjedalima automobila, zadimljenim kafićima. S drugim ženama. Djevojkama bijele i glatke puti. S grudima. Zato, valjda nije plamtio i svoju je mlakost nazivao zrelom ljubavlju. Nije više imao čime razuvjeriti moje refleksno posezanje za krinkama. Zato mu valjda nisam željela pokazati sebe – nakazu u koju sam se pretvorila.

Marko je otišao u petak. Kasno poslijepodne. Tiho je zatvorio vrata. Na trenutak, zadržala sam dah i slušala sam njegove korake na stubištu, a zatim i ulazna vrata u zgradu koja su se škripeći prvo otvorila, a zatim i zatvorila.

Zatim sam se prepustila. Kao davljenik kojeg dugo trgala je i vukla mutna i blatna stihija. Samo sam se prepustila. Nije više bilo smisla. Nisam više imala ništa i nikog tko bi imao vremena, živaca i volje za moju bezvoljnost.

Liječniku sam ponovo otišla tek kad sam počela iskašljavati i povraćati krv. Kad me je počelo boljeti. Neizdrživo.

Dugo sam, dok sam još mogla, sjedila pokraj bolničkog prozora. Blijedo sam zurila u svijet, nikad isti, milijun puta različiti mravinjak. Sve zavisi o detaljima, o sitnicama koje svijet čine različitim za svakog. Nekom je danas u kuću ušlo novorođenče i svijet je postao veći, nekom je pogrebnik, smrknut i poslovno blijed, iz kuće iznio nekog voljenog, netko se zaljubio, netko nekog danas voli više no jučer, netko nekog mrzi, netko prosi kruh, netko kruh baca na otpad ili njime hrani promrzle ptice, netko žali što ima dovoljno, ali ne i previše, netko oplakuje još jedno dijete koje umrlo je u grčevima gladi, netko se odrekao roditeljstva, netko traži majku da bi konačno doznao zašto ima tako modre oči. I sve se vrti, ali ne u krug, već hirovito i vrtložno kao sjeverni vjetar koji s tla podiže prhki snijeg i baca ga u nebo.

Pada snijeg, gusto, kao da netko čija paperje iščupano s nisko pognutih kresti oblaka u mraku u kojem ništa ne mogu razabrati. Ruke su mi bijele. Toliko pogrešaka, toliko samoće. Idem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.