Kao pas | Ivana Šojat

PAD

 

Proživio sam rat. Nisam ga doživio, jer doživjeti se može samo ono čemu se nadamo, što iščekujemo, čemu stremimo. Doživjeti se može, ali i ne mora, ljubav, na primjer. Rat se zavuče u kosti kao grč, kao tumor koji raste i buja ako ga ne istrijebimo.

Ja sam proživio rat. Preživio sam onaj dio koji bi, u nedostatku boljeg izraza nazvao pravičnim, a to je ono kad pušku u ruci imaš i ti i onaj stranac koji te vreba kako bi ti udijelio smrt. Preživio sam rušenje grada, mrtvace u vrećama, umotane u pokrivače koji su na bolničkome dvorištu ležali kao u kosturnici zato što ih artiljerija ubojica gradova nije puštala na groblje.

Poživio sam do trenutka kad su nas okupili u kolone s podignutim rukama – u kolone ljudi lišene prava na obranu, do trenutka kad sam, povicima guran, zastao ispred poruba zemlje kojoj iskopali su utrobu.

Iznad moje glave, nebo se kotrljalo preko oblaka. Niski oblaci namirisani paležima kuća i vlagom kiše koja nije htjela pasti iznad moje glave stajali su kao kazališni dekor od stiropora. U daljini, predaleko, protezao se porub ravničarske šune, razodjevene, poprskane izmaglicom kao štirkom. Nebo se zibalo, a u njemu, kao u starinskom, posrebrenom zrcalu zrcalio se mrtav, ubijeni grad na lomači.

Stajala je i zemlja pod mojim nogama – crni, preorani valovi brazda iz kojih u ljeto niknut će oceani pšenice. Samo sam se ja njihao kao pogođen i nesiguran čunj. Stiskao sam zube, trudio sam se ostati uspravan. No, boljele su me ruke iza leđa svezane žicom koja mi se urezala u kožu, boljela me je noga izrešetana šrapnelima – nekoliko desetaka rana koje su se gnojile, zbog kojih sam smrdio na ubožnicu. Htio sam vikati, zaurlati “Nepravda!” histerično zatoptati nogama kao dijete kojem roditelji odbili su kupiti preskupu igračku iz snova. No samo sam šutio, zurio sam u nebo napučeno oblacima, pticama i satelitima za koje sam znao da ravnodušno će snimiti meni dramatičnu i nepravednu, a svijetu običnu i svakodnevnu smrt. Premda nisam bio sam – oko mene su stajali ljudi s kojima dijelio sam sudbinu mog, sada mrtvog grada – nikad se u životu nisam osjećao usamljenije.

Nikad prije nisam razmišljao o smrti. Nisam imao vremena. Mojih dvadeset pet ljeta nije mi ponudilo prostora, ni volje za mrak. Mislio sam da umrijet ću pristojno star, bogat uspomenama koje imat ću kome ostaviti. Smrt mi se ionako činila jednako dalekom kao i trava koja se u tuđim dvorištima uvijek jače zeleni. Bila je samo krvavi začin američkih filmova, ili tiha jeza kad mrtvozornici iz kuće, nikad moje, iznose lijes i polažu ga u crno vozilo pogrebnog društva. Nikad smrt nisam zamišljao ovako. Nikad nisam mislio da ću živ i ponižen stajati na porubu vlastita groba.

– Lezi bando! Leeezi kad sam rek’o! – zaurlao je netko iza mojih leđa. Nisam ga vidio. Samo sam osjećao kako smrdi na alkohol, na mast za čišćenje puški, na dugo nepranje, znoj, pepeo i barut.

Svezanih ruku nisam mogao leći, već sam, spustivši se na koljena, pao licem prema zemlji. Zemlja mi je ušla u usta, škripala mi je pod zubima. Zalijepila mi se za oči kao mrena. Netko je zastenjao. Nisam vidio tko. Samo sam se zgrozio pri pomisli kako to stenjanje u sebi nije više imalo gotovo ničeg ljudskog. Bio je to jad već napola mrtve, izmrcvarene i iznurene životinje uhvaćene u stupicu.

Sjetio sam se mame. Sjetio sam se njezinih štirkanih plahti, njezine zimnice, mamine kuhinje u kojoj se, ispod karirane kuhinjske krpe, hladi gužvara s orasima. Sjetio sam se mamina glasa, njezinih, kao različak modrih očiju, njezine kose povezane maramom. Gotovo sam pustio suzu. Stezalo mi se grlo. Zbog mame. Ne zbog mene. Pomislio sam na mamu koja će me tražiti, koja neće znati gdje tražiti u svijetu koji tako je velik, u kojem krv pretiho viče.

Ležao sam mirno, s desnim obrazom priljubljenim uz zemlju, kao lovac koji osluškuje topot krda divljači. Nisam imao volje pomaknuti se. Nije bilo smisla. Samo sam čekao. Čekao sam kraj. Zemlja se u mene uvlačila kao voda u spužvu. Hladnoća. Ruke više nisam osjećao. Noge kao da nisam ni imao. Sjetio sam se dubokog, obiteljskog dvorišta, bunara u njegovu dnu, visokog zida od opeke obraslog bršljanom, starog oraha i ljuljačke koju je tata objesio na njegovu najnižu granu. Sjetio sam se jagoda koje su rasle pokraj zida, irisa koji su rasli oko bunara, bake koja je sjedila na klupčici ispred kuće, koja je kukičala stolnjake. Sjetio sam se svojih prijatelja, vršnjaka iz ulice s kojima sam se često igrao rata. “Ta-ta-ta!”, vikali smo “Mrtav si!” A znali smo samo da prave puške ubijaju. Što je bilo površno, jer nismo znali što je smrt. Bacali smo se po travnjaku, gazili mamine zumbule, kreveljili smo se i prenemagali, no nitko od nas nije htio biti zao, zločinac, nitko nije htio biti osvajač, “okupator”, svi smo htjeli biti pozitivni likovi koji brane svoj prag. Pitao sam se što se nekima dogodilo. Jučer sam vidio kako jedan od mojih, davnih prijatelja u podrum kuće baca ručnu bombu. U podrumu su strepeći sjedile žene i malena djeca. On je znao da su ondje, a oni nisu znali tko im je i zašto poslao smrt. Što mu se dogodilo? Što ga je pretvorilo u čudovište? Kakva i kolika mržnja može kao cirkusko zrcalo do te mjere iskriviti i izopačiti žene i djecu, pretvoriti ih u nakaze nedostojne života?

Branko, zvao se Branko. Sjedio je u trećoj klupi do prozora. Pravio je najbolje zrakoplove od papira istrgnutog iz školskih bilježnica. Bio je šutljiv, gotovo nezamjetan. I u školi i u društvu, na ulici. Ipak, jednog proljeća, moglo nam je biti deset ili jedanaest godina, učinio je nešto po čemu sam ga upamtio. Pronašli smo malog, goluždravog vrapca – ptića koji ispao je iz gnijezda. Maleni stvor bespomoćno je pokušavao pridignuti se na noge, no neprestano je padao na bok. Grčevito je širio krila i pijukajući poput pileta pokušavao je dozvati unezvjerenu majku. Baš kad sam ga htio uzeti u ruke i odnijeti kući, Branko je dotrčao i šutnuo ga je nogom. Ne obazirući se na moje povike, Branko ga je nastavio šutati, sve dok od malog, preplašenog života nije preostala krvava kaša.

– Glupa ptičurina! – samo je odmahnuo.

Jučer je pobio podrum pun ljudi. Kako će oprati ruke?

Naježio sam se. Baš kao i kad je, prije desetak godina, do mene doplutao mrtav golub dok sam se kupao u Dunavu.

Iza sebe začuo sam tad repetiranje puški. Znao sam što slijedi i samo sam čekao. Čak sam se pitao kakav će to osjećaj biti. Uslijedilo je nekoliko kratkih rafala poslije kojih su se začuli mukli uzdasi. Posljednji. Zemlja je ostala umanjena za nekoliko ljudi.

Pucnji su se približavali. Osjećao sam već miris baruta sprženog u čahurama. Osjećao sam i miris krvi i mozga, spaljene kose i kostiju u koje metak je ispaljen iz neposredne blizine – iz puške prislonjene uz potiljak. Začuo sam šljapkanje vojničkih cipela po blatu. Čvrsto sam sklopio oči. Ne znam zašto. Na tjemenu osjetio sam cijev puške, sada već usijane od pucanja. Udarac. Čak ni udarac, već nešto zbog čega sam imao dojam da su mi glavu pritisnuli tijeskom. I više nisam bio u sebi. Nosio me je glomazni, šumni val. Divovska pješčana oluja u kojoj sve se kovitlalo, šumilo i hučalo. Velika, ali topla svjetlost. Slike. Pokretne, zvučne slike koje čujem kao jeku. “Marko, dođi na ručak!” doziva me mama i briše ruke o bijelu pregaču, a ja trčim preko prašinom posute ceste. Tata popravlja bicikl, baka guli jabuke za štrudlu, Marija uvrće pramen kose oko kažiprsta i gleda me, Garo laje u dvorištu, šumi ljetna oluja u jablanovima i ja se stišćem uz mamu, bacam špekule, lovim žabe na pješčanom sprudu zaboravljenog, riječnog meandra. Zatim ništa. Potpuno, apsolutno ništa.

Ponovo polje omeđeno razgolićenim stablima koja u proljeće postat će šuma. Svježe razrovana zemlja, poravnana kotačima bagera, gusjenicama tenkova. Vjetar šumi. Čujem ga. Osjećam ga, a mislio sam da me nema. Ne znam zašto sam još ovdje, osjećam da trebao bih biti drugdje. Gdje?

Mrzim li? Koga? Zašto mrziti nekog tko ubio je ono što se pretvorilo u kosti boje zemlje, u odjeću umrljanu blatom, u nešto što moja majka neće moći prepoznati kad konačno pronađu ono što više neću biti ja? Na zemlji, u zemlji uvijek preostaju samo tragovi, nikad ono što je iza sebe ostavilo trag. Mržnja se samo poslužila nečijom rukom koja je ubila moju propadljivost. Svome domaćinu učinila je znatno veći zločin: ubila je čovjeka u njemu i nitko ga više neće moći prepoznati. Ljudi će ga pamtiti kao zvijer, zaboravit će svako dobro koje je možda učinio prije no što je iz njega prognan čovjek.

Mržnja je bahat i nametljiv gost koji voli zasjesti, isprazniti smočnicu, nikada ne otići i prisvojiti dom čovjeka koji ju je, u afektu pokupio s ceste.

Slušam tišinu koja najbolje šuti upravo ovdje, u ravnici. Gledam raskoš polja koja se pretvara u pustoš bez ratara. Boli me duša. Hladno mi je kao da ležim razgolićen do poniženja, svezan i lišen prava da hodim uspravan i živ. Volio bih imati glas, imati ruke koje bih raširio kao moj djed kad bih mu razdragano jurnuo u susret na svom triciklu, kad bi se cijela ulica zatresla od njegova gromoglasna glasa:

– Didino malo!

Gdje li je sad moj crveni tricikl koji na tavanu je skupljao prašinu za moju, nesuđenu djecu? Jesu li mi ubili i orah i ljuljačku? Jesu li pogazili mamine zumbule?

Dolaze neki ljudi u kombinezonima, s gumenim rukavicama i čizmama. Kopaju, izvlače kosti i odjeću ukočenu od blata. Sve to slažu u crne vreće označene brojevima. U kojoj sam ja? Koje mi je tijelo nekoć bilo dom?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.