Kao pas | Ivana Šojat
ZRCALO
– Čekala sam te – uzdahnula je Marija.
Polaganim je kretnjama, četkom drvenih zubaca, četkala svoju dugu, srebrom vremena posutu kosu.
– Dugo sam te čekala – ponovila je nešto tiše.
Odložila je četku, na dlan izlila čičkovo ulje i prstima ga provukla kroz zamršene vrhove snježnih uvojaka. Tromi se dan babljega ljeta kroz prozor, iza njezinih leđa, zaogrtao sutonom u ružičnjaku visokim zidom obzidanoga dvorišta. Kao zgužvana se sjenka odbačenog staniola caklio u načetom srebru zrcala psihe. Šuštalo je lišće patuljastih voćki. Jabuka i kajsija. Slatkasti se miris ocvala cvijeća vitičasto uspinjao s tla, provlačio kroz pukotine rukom kukičanih, bijelih zastora na širom otvorenom prozoru. Iz daljine je dopirala zvonjava zvonika Gospe snježne. Sedam su puta klatna zvona kao napukli pehari obilježila vrijeme i zastala. I ptice su se, zaogrnute polaganim potonućem dana u sivi pijesak rijeke i žuto snoplje šaša, grleno uzdigle u nebo urešeno oblacima prelivenim sukrvicom lijenog povečerja.
Marija je kosu isplela u pletenicu koju je smotala u pundžu. Pričvrstila ju češljićima od riblje kosti. Uzela je ruž. Pohabani ruž prljavo ružičaste boje i namazala usne. Prste je zatim umočila u ruž, prešla preko obraza i njezin je odraz u zrcalu bio nalik retuširanoj fotografiji, crno-bijeloj zamrznutoj kretnji s praga stoljeća na izdisaju.
Zatim je izvadila maleni, bijeli češalj gusto načičkanih zubaca i njime je počešljala obrve. Na trenutak je zastala i zagledala se u modri krijes vlastitih očiju. Vlastite su joj se oči smiješile i to ju učini sretnom.
Odložila je češalj i ruke položila u krilo. Ruke koje su kao nadničari u voćnjaku protjecanja zbivanja i ljudi sedamdeset i pet godina ubirale plodove sa stabala dobra i zla, razgrtale vrijeme kao maglu. Jedno je vrijeme sjedila kao da prebire desetice na rozariju. Potom je uzdahnula i teškom mukom ustala. Otišla je u kuhinju u kojoj je, na plinskome kuhalu, šuštao čajnik. Podigla je poklopac i u nj ispustila rukohvat lipina cvijeća koje je svakoga lipnja sušila na čitom, bijelom stolnjaku, na starom i klimavom drvenom stolu iza kuće. Ondje gdje se divovska buktinja ljetnoga sunca pretvara u tinjavu žeravicu.
Miris čaja vratio ju je u djetinjstvo ljeta na samrti. I još dalje, u vrijeme kad je Stjepan u njihovu vrtu posadio prvu voćku. Trešnju.
Iz čajnika je izlila toplu, jantarastu tekućinu u šalicu. Čitava se kuhinja na trenutak pretvorila u leniju porubljenu sjenkama stabala lipe. Ispila je gutljaj i sjela za stol, sučelice prozoru iznad slivnika. Kroz prozor je zurila u kuće s druge strane ulice, a potom ni u što. To joj se u posljednje vrijeme sve češće događalo.
Ispila je čaj, oprala šalicu i čajnik, obrisala ih i spremila.
Vratila se u spavaću sobu, otvorila veliki hrastov ormar, razmakla tamne tkanine haljina koje su visjele na vješalicama i iz njega izvadila dvije kutije. Jednu veliku i drugu, znatno manju kutiju u kojoj je nekoć upakirana bila novokupljena Stjepanova košulja. U velikoj je kutiji brižljivo složena bila dječja odjeća: majušne haljine s volančićima i čipkom, mornarske košulje s glomaznim okovratnicima, kratke hlačice, glotane gaćice, kukičane papučice i nekoć bijele pamučne košuljice požutjele od vremena. U drugoj su kutiji ležale fotografije djece čija je neiznošena odjeća u teškom oblaku naftalina davno zaboravila njihov miris: miris Marka, Agneze i Slave. Marija je podigla poklopac i zagledala se u nasmiješena dječja lica, svilene vrpce u kosama svojih djevojčica, u iskre Markovih očiju. Na trenutak joj se učini da kleči pokraj odra.
Zastenjala je, podigla kutije u naručje i uputila se u kuhinju u kojoj je, s kredenca pokraj kuhala, pokupila kutiju žigica. Zatim je izašla na dvorište i kutije odložila na opekom popločeni trijem. Kresnula je žigicu i njome potpalila kutije i sve što je u njima. Nijemo je ustala i zastala ukočena kao kip, duh na propuhu između odaja, dok varta je halapljivo proždirala ostatke njezina svijeta.
Nitko ju nije mogao vidjeti. Ni nju, ni onu goropadnu suzu koja je, gusta kao ulje, tekla niz njezin desni obraz. Tako je i bilo najbolje. Nikome nije željela, imala snage objašnjavati zašto požarom briše sebe i svoje tragove. Zašto po drugi put ubija Stjepana i djecu koji već dugo počivaju na Donjogradskom groblju.
Onu je suzu obrisala rukavom i vratila se u kuću kad je vjetrić po dvorištu raznostiti počeo crne listiće pougljenih sjećanja.
Ušla je u spavaću sobu. Svukla je pregaču i crnu haljinu zakopčanu gumbima. Pažljivo ih je složila i odložila na stolac ispred psihe. Odjenula je bijelu spavaćicu s čipkastim volanima. Njezine su usporene kretnje preko cijele sobe razbacale miris pomno izglačane štirke na bijelome pamuku.
Prišla je noćnom ormariću na kojem je, tik pokraj noćne svjetiljke ležala fotografija Stjepana. Njezina Stjepana. Imenjaka prvokamenovanog mučenika Crkve u koju je svake uskrsne nedjelje nosila posvetiti hljeb, šunku i šarene, rukom oslikane pisanice.
Zagledala se u Stjepana koji joj se smiješio iz onog, nekog vremena kad su bili mladi i jednako tako ludi. Gledala je svog Stjepana, dvadesetgodišnjaka kose zalizane šećernom vodicom i brkova počešljanih preko gornje usnice. Gledala je njegovo lijepo čelo i tople baklje njegovih smeđih očiju zbog kojih je izdržala čak i kada je mislila da će svisnuti. Zbog kojih je preživjela sve sušice i pneumonije koje su pokosile njihovu malodobnu djecu.
I po prvi put joj sjećanja okrznuli nisu ni misa zadušnica, ni travanjski dažd koji na groblju, pokraj kapelice, kao da je sipio samo po njoj i javorovim daskama Stjepanova lijesa. U sjećanje joj nahrupio nije dan najveće samoće. Nije se sjetila čak ni krizantema, lučica u čaši na kuhinjskome stolu, upaljenih lampiona Dušnoga dana, pupoljaka prvih svibanjskih ruža na krovištu Stjepanova posljednjeg doma.
Znala je da je čekanje svršeno.
– Ti ni ne znaš koliko sam te čekala – osjećala je Marija Stjepanove ruke na svojim ramenima. Njegov dah na načetoj slonovači svoga vrata.
Poljubila je fotografiju i na trenutak ustuknula. Učinilo joj se da umjesto prašine pod usnama osjeća topli miris njegove kože. Odmahnula je glavom kao poslije sna koji nam u posjet donese mrtve koje su nas učili ljubavi.
Obrisala je fotografiju rukavom spavaćice i vratila ju na noćni ormarić. Klekla je pokraj kreveta, sklopila ruke i izmolila molitve i zavjete bez kojih nikada ne bi mogla usnuti. Njezine su riječi poput gusta bagremova soka kapale po daščanome podu.
Marija se zatim prekrižila. Ustala je i razmakla pokrivač. Vani su se još čuli kosovi. Smijala su se djeca, lajali psi, šuštale krošnje stabala oblijepljene dugim kosama vila sluđenih dugovječnim ljetom.
Već je htjela leći kad se sjetila da ručnikom mora prekriti zrcalo. Znala je da će otići.
Zatim je, naposljetku, i legla.
Jedno je vrijeme slušala zastore koji su, gurani dlanovima večernjeg povjetarca, milovali okna otvorenih prozora. A zatim joj se, iza poluzatvorenih kapaka, učini da točno ispred slike svete obitelji u svojoj sobi vidi tinjavu svjetlost kandelabra ispod kojeg ju je Stjepan prvi put poljubio. Osjećala je ružičasti pliš njegovih usana i čitavu ju preplavi miris dunja njegove brižno uglačane nedjeljne oprave. Učini joj se da joj ruke stišću vlažni dječji dlanovi, da joj na grudima počiva disanje usnula djeteta.
