Snoputnik | Zoran Žmirić

METAK KOJI JE PREVARIO FIZIKU

Tek što je Kristijan za sobom zaključao vrata, netko je dva puta kratko pozvonio. „Poštar“ – pomislio je. Odložio je na komodu liječnički karton s nalazima i okrenuo ključ. Na vratima je stajao visoki čovjek. Na sebi je imao hlače od trenirke i kariranu crveno zelenu košulju ispod koje se napinjao veliki trbuh. Imao je oko sedamdeset godina, gustu pepeljastu kosu, a oči i obrve crne poput gara.

– Dobar dan, Kristijane – procijedio je starac više nego iznenađen onime što vidi – čuo sam vrata kad si došao, pa sam htio… htio sam provjeriti… je l’ sve u redu?

Kristijan ga je gledao praznim pogledom. Jedva se prisilio odgovoriti:

– ‘Dan.

Krupni starac oslonio se na dovratak odmjeravajući Kristijana koji je shvatio njegov pogled. Posljednji put vidjeli su se prije godinu dana, a za to vrijeme Kristijan je izgubio toliko kilograma, da nekome tko ga je prije često viđao, nije bilo lako sakriti iznenađenje.

– Recite, barba Ognjene – nastavio je Kristijan jedva odljepljujući usne.

– Pa, ovoga, Kristijane, bio je poštar, a ti nisi otvarao. Mislim, poštar je pozvonio kod mene, hoću reći, zvonio je najprije kod tebe, a kako ti nisi otvarao… onda je pozvonio kod mene… da pita znam li gdje si, jer inače koliko znamo, uvijek si kod kuće… pa smo se zabrinuli…

Kristijan je sporo udahnuo i još sporije odgovorio:

– Dobro sam. Hvala.

Starac se premještao s noge na nogu povlačeći pamučne hlače preko trbuha.

– Znaš, Kristijane, nemoj misliti da ja brinem tuđu brigu. Mislim, poštar je pitao gdje si. Inače ja ne bih…

– Sve je u redu, barba Ognjene, bio sam vani, sad sam došao.

Starcu je laknulo vidjevši da Kristijan ne izbjegava razgovor. Nastavio je znatno veselije:

– Ma, dobro je, treba čovjek malo protegnuti noge. Poštar ti je kod nas ostavio mirovinu. U najboljoj namjeri, znaš. Začudio se da nisi doma pa je pozvonio kod nas… no, to sam već rekao. Da, pitao me da li bih ja uzeo mirovinu za tebe, mislio je da ti sigurno nećeš otići na poštu po novac, pa da se ne vrati, mirovina mislim… nemoj krivo shvatiti, sve smo to u najboljoj namjeri…

Čovjek brže bolje pruži snop novčanica kao da ih se želi čim prije riješiti.

– Evo, sve do zadnje lipe je tu. Prebroji, molim te, da ne bi bilo…

– U redu je, barba Ognjene – blago je odgovorio Kristijan uzimajući novac: – U redu je, hvala vam.

Vrata susjednog stana otvore se i u hodnik bojažljivo istupi starica dobroćudnog okruglog lica.

– Kristijane – zazove i ne uspije zaustaviti suze.

Dok je dlanom prigušivala jecaj, rukom je visoko pod grlom pridržavala kućni ogrtač kako se ne bi raskrilio. Kristijan nije razumio plače li od radosti ili tuge. Starac se snuždio prizvavši je k sebi. Zagrlio ju je onako kako se grle prijatelji koji su za života prošli mnoge nevolje. Umjesto da utješi suprugu, muškarac se isto rastužio i slobodnije odmjerio Kristijana:

– Kristijane, kako živiš? Kako si?

Kristijan je već bio do pola zatvorio vrata, no ponovno ih je širom otvorio i iskreno odvratio:

– Kako sam? Pa da vidimo… Kad smo se zadnji put vidjeli? Aha, prošle godine na maminom pogrebu. Kao što i sami vidite, od tada sam izgubio nešto kila, naime, nemam apetit. Imam problema sa spavanjem, stalno sam umoran. Ljudi me opterećuju, oneraspoložuju. Nemam volje družiti se sa starim društvom, a do nekog novog mi baš i nije stalo. Prijateljima se odavno ne javljam, ne znam o čemu bih s njima razgovarao.

Stari bračni par skutrio se u hodniku slušajući kako Kristijan bez emocija nabraja svoje probleme.

– I s Majom sam se prestao viđati, – nastavio je recitirati kao da naizust govori popis za trgovinu – ne želim da me gleda ovakvog. Zapravo nemam volje družiti se ni s kim, ljudi me živciraju. Nemam volje ni s vama razgovarati. Nemojte krivo shvatiti, nije to zbog vas, iako nemam pojma zašto sad ipak tu stojim i govorim vam sve ovo. Eto, tako sam, ukratko. Kako ste vi, barba Ognjene? A vi, teta Natalija?

Ognjen je zabezeknuto gledao u mladog susjeda ne znajući što odgovoriti. Natalija se pripila uz muža, sleđena od užasa izazvanog Kristijanovim monologom i mrtvim pogledom. Njihovo životno iskustvo nije bilo dovoljno da bi se mogli nositi s nečim ovakvim. Zaključivši da razgovor i ovako nije imao smisla, Kristijan zatvarajući vrata doda:

– Nije sve tako loše. Doktor mi je rekao da nađem neki hobi jer mozak treba stimulaciju. Imam tu neki film koji gledam svaki dan, a taman mi je vrijeme. Doviđenja.

Zaključavši za sobom, Kristijan se zavalio u mekanu fotelju prebacivši noge preko naslona za ruke. Odlučio je uzeti dovoljno vremena za razmišljanje. O svemu. Čak i o svom posljednjem ispaljenom metku. Mogao je odletjeti bilo gdje, no odabrao je završiti u tuđem srcu. Usmrtivši mladog vojnika taj metak je na neki bizaran način prevario fiziku i vratio se Kristijanu odabravši točku desetak centimetara ispred mjesta gdje mu se sastaju obrve, da bi tu stao kao u kakvom limbu, čekajući njegov idući potez, neki krivi korak. Kamo god bi se maknuo, osjećao je ledenu točku ispred čela kako ga hladi blizinom donoseći tupu glavobolju čiju je podmuklost osjećao duboko u lubanji. Posljednjih godina skoro pa ritualno, u isto vrijeme, u deset sati i osam minuta, koliko je po sjećanju sat pokazivao kad je ispalio svoj posljednji metak, Kristijan bi sjeo ispred ekrana i stisnuo play na video uređaju. Kazetu s „Blade Runnerom“ nikad nije vadio. Ni sam nije znao koliko ju je puta uspio pogledati do kraja, no u posljednjih nekoliko godina najbolju je namjeru pokazao svakog dana. Ponekad bi stisnuo tipku za pauzu čekajući hoće li metak između obrva otpustiti svoju. Ponekad bi u iščekivanju i usnuo bez sna, budio se, gasio film, iznova ga palio, sve dok prošlog mjeseca, nakon toliko godina terapije po Deckardu, u deset sati i osam minuta, video uređaj nije iskopčao i s njim pod rukom izašao na balkon. Bio je to prvi put u do tada tko više zna koliko mjeseci, da je iskoračio iz dnevne sobe. Zahrđali bronhi propustili su oštri zrak do dna duktalnih vodova na što su pluća bolno odgovorila kašljem. Oči su mu se nešto lakše privikle na difuzno blještavilo iza oblaka dok je pogledom skupljao rasute mehaničke dijelove i polomljenu plastiku u prizemlju. Uzdahnuo je pomislivši: „Moram kod doktora“. Metak mu je još neko vrijeme lebdio ispred čeone kosti, i dalje mu u valovima isporučujući glavobolju, no barem se nakon niza godina odlučio pokrenuti.

Sjedio je u dubokoj fotelji od smeđe kože držeći na krilu svoj liječnički karton i gledao u ugašeni televizor. Poželio je san. Koliko se god do tada opirao spavanju, konačno je svim svojim bićem poželio što čvršće zaspati. U djetinjstvu se nikad nije uspio sprijateljiti sa spavanjem. Roditelji bi ga otpratili u krevet odmah nakon Dnevnika, a on bi se, još nedovoljno umoran, prevrtao po postelji i rukama pritiskao uši kako ne bi čuo njihov smijeh i smijeh njihovih gostiju, ili glasne komentatore i stadionsku huku sportskih prijenosa u kojoj mu je otac uživao kad god je za to imao prigodu. Tada bi kažiprstima zatezao sljepoočnice kako bi stanjio oči jer je čuo da Kinezi bolje vide u mraku, te bi pogledom tražio Wiehlerov goblen koji je visio na zidu nasuprot njegovom krevetu. Bio je to tek jedan od mnogih sličnih primjeraka u roditeljskom stanu u kojemu su zidovi svake prostorije bili ukrašeni morskim motivima od šarenog konca. Jedrenjak u magli, Jedrenjak u oluji, Jedrenjak u buri… Kristijan bi zamišljao da je kapetan poput svoga oca, no na nekom škripavom jedrenjaku punom poslušnih bradatih mornara koji bi za svog malog zapovjednika učinili sve, pa čak i plovili oko svijeta dok im vođa ne utone u san. Kad je poodrastao, snu se opirao misleći da će se dok bude spavao dogoditi nešto jako važno za čime će kasnije žaliti, a tu mu ništa nije pomagalo, ponajmanje plovidba divljim Wiehlerovim morima uokvirenim gipsanim ramovima boje starog zlata. Tako ga je i sada, iako je odlučio zaspati, san držao podalje od sebe. Jer odlučiti nije bilo isto što i dopustiti, a dopustiti sebi da u gustom katranu grizodušja napravi čak i maleni korak koji bi ga bar na tren udaljio od depresije, nikako nije bilo malo. No nemir je još uvijek bio previše snažan da bi dopustio snu da mu zalijepi kapke.

Smotao je kartonsku košuljicu s liječničkim nalazima i neko vrijeme kroz takav durbin gledao predmete po sobi. Potom je ustao vukući se po stanu kao da posrće pod ogromnim križem. U hodu je dlanom pratio brodski pod koji se duž kuhinjskog zida pružao niz hodnik prepun mornarskih čvorova što su poput umjetnina uokvireni na zelenom platnu visjeli sa zidova. Zastao bi svakih par koraka oslonivši glavu na zid, sudarajući se s brodskim barometrom, mjeračem vlage, sekstantom, anemometrom… zastajkivao kraj svakog keramičkog svjetionika pokušavajući iz prošlosti prizvati bilo koju emociju zbog koje bi zaplakao. Uzalud. Olakšanje te vrste nije uspio potaknuti. Prisjetio se što mu je liječnik rekao prije nego mu je vratio nalaze. „Katkada se tumoru u dubokim dijelovima mozga ne može prići.“ Imao je osjećaj kao da su te riječi izgovorene za nekog drugog, pa je čuvši dijagnozu pomislio kako bi se trebao barem malo uznemiriti, jer drugačije se i ne priliči. No ostao je pribran, gotovo nezainteresiran, kao da mu je rečeno da ga u prizemlju čeka taksi iako je već odlučio da će pješačiti. Čak mu se na tren učinilo kako je takvu dijagnozu priželjkivao jer bi mu konačno donijela olakšanje koje sebi nije imao hrabrosti priuštiti.

Osjetio je prazninu pomislivši da je beskoristan jednako kao i brodski uređaji koji su umjesto na kakvom plovilu mrtvo visjeli sa zidova u hodniku. Bio je poput kompasa mesinganog okvira i ukočene kićene magnetne igle, kao durbin okrhnutog srebrnog obruba zbog kojega je dobio batine koje pamti i danas, odbačen na postolju bez da je ikad itko svoje oko priljubio uz njegovo. Neiskorišten poput osmokrakog kormila od ebanovine koje se, razapeto čavlima kraj sata u obliku vesla, desetljećima nije pomaknulo.

Jedino što je od svega uspio uobličiti u pitanje, bilo je kratko i hladno zanimanje za vrijeme koje mu je preostalo. Liječnik mu nije pokušao ponuditi terapiju. Jasno mu je dao do znanja kako bi mu operacija uništila važne strukture mozga zbog čega bi se iz narkoze probudio paraliziran, slijep i oštećenog intelekta, a s obzirom na to da bi pravi učinak izostao, sve to nije bilo vrijedno pokušaja. Najbizarnije je bilo to što ga je nesanica održavala živim. Svako padanje u san povećavalo je mogućnost za dubokom komom iz koje se više ne bi probudio. Posljednje što je prije izlaska iz ambulante čuo bilo je: „Samim čudom ste živi. U najboljem slučaju imate mjesec dana. Pokušajte ih iskoristiti najbolje što možete.“

Poželio ih je iskoristiti upravo tako da konačno zaspe čvrstim snom iz kojega se više ne bi budio, no za to je trebalo nešto više od želje.