Snoputnik | Zoran Žmirić

NARANČASTI SVJETIONIK

Daleko iza Kristijanovih leđa orila se pjesma. U ašramu usred sela okupilo se nekoliko desetaka tisuća poklonika koji su slavili rođendan svog učitelja. Kristijanu je trebalo dobrih sat vremena da se probije kroz procesiju koja je hodočastila glavnom ulicom slijevajući se poput lavine kroz ulaz velikog mandira. Ostavivši proslavu iza sebe, došao je do ruba sela i nastavio uz obalu rijeke Chitravathi koja se sporo vukla prema obzoru. Duž cijelog toka protezala se pješčara po kojoj su se mjestimice izlile blatnjave lokve. Puteljci utabani kroz sitno raslinje bježali su kroz lugove kokosovih palmi i banana. Sunce je zalazilo iza brda koje ga podsjeti na Učku. Sjene su se izdužile, obzor je oblio purpur, a ravnica duž rijeke se u nekoliko minuta presvukla iz zelene u indigo plavu. Koračao je gledajući kako njegova sjenka pada čas na mokre, čas na suhe dijelove tla. Pomislio je:

„Je li itko ikad brinuo ili bio podložan utjecaju sudbine svoje sjene?“

Nastavio je hodati promatrajući svoj sjenoviti odraz kako pleše preko lokvi, kroz blato, preko trnovitog grmlja, provlači se kroz šaš, titra na površini vode.

„Doživljaj sjene nije stvaran.“

Zatim je sjeo uz rijeku zabivši stopala u topli pijesak.

„Što je čovjek ako ne sjena čiste svijesti!“

S druge strane vijugave obale, žene su prale rublje pljuskajući odjeću po mokrim obrazima riječnog kamenja. Činile su to žustro i odrješito žureći kako bi se što prije pridružile slavlju u selu. Kristijan je pratio složni tempo u kojemu su snažne ženske ruke vitlale mokrim tkaninama iznad glava. Brojao je ritmične udarce natopljenog pamuka koji su se preklapali s tempom bubnjeva što je treštao iz sela. Sve su žene bile srednje dobi, gustih i crnih kosa koje su im u pletenicama preko grudi ponirale niz noge, dok su čučeći uz vodu ponavljale napjev kojeg je iz ašrama vodio snažni muški glas. Gledajući ih tako pognute, Kristijan osjeti neodoljivu potrebu da nešto zapiše. U prednjem džepu košulje napipa otpusno pismo, okrene ga na čistu stranu, a iz platnene torbice izvuče kemijsku olovku i ostatak sadržaja. Pred sobom je raširio kartu Istre i Indije, da bi ih potom složio i spojio, te spustio na koljena kako bi imao dobru podlogu za pisanje.

Nad Puttaparthi se počeo spuštati tamnoplavi veo brišući prizor s druge strane. Iako na tom mjestu rijeka nije bila šira od dvadesetak metara, vrhove palmi sa suprotne obale brisala je noć. Kristijan kažiprstima zategne sljepoočnice i zagleda se preko rijeke. Široko se nasmijao kad je opet ugledao žene kako i dalje čučeći peru robu. Svuda uokolo na razapetim konopcima visjela je šarena odjeća. Mislima mu prođe kako je teorija o tome da Kinezi bolje vide u mraku zasigurno točna. Taman što je to pomislio učini mu se kako niz Chitravathi plove jedrenjaci s Wiehlerovih goblena. Nizali su se jedan za drugim vukući zapjenjene valove, gurajući ispred sebe nazubljene hridi, noseći u jarbolima zapetljane olujne oblake. Postrojili su se duž rijeke i zaklonili vidik sve dok Kristijan nije snažno otresao glavom i iznova se zagledao u pralje. Prizor žena koje kleče podsjetio ga je na pastiricu koju je vidio u gustišu iza Durginog hrama. Učinilo mu se čak da je na licu osjetio dodir vlažnih puzavica, a nosnice mu na tren okrzne miris spaljene trave. Sjetivši se prizora kojeg je potisnuo, osjeti neopisivu radost, a suze mu se u hipu skotrljaju niz vrat natapajući mu prsa pod košuljom. Konačno je dokučio taj snažni, zadivljujući prizor koji ga je bacao u zanos, shvativši zašto su ga u bolnici njegovo dahtanje i jauci vraćali u šumu iza Durginog hrama. Sjetio se i svojih razmišljanja kad se pitao koje je najveće čudo koje čovjek može iskusiti. Škljocnuo je kemijskom i počeo sumanuto zapisivati slike kojima je svjedočio kod Kurukshetre, a koje su se sad odjednom pojavile čiste i bistre kao da ih ovog trena opet vidi pred sobom. Odložio je papir i iznova razmotao zemljopisne karte. Gledao je u Istru crtajući prstom rubove uz obalu. Činilo mu se da je opet u avionu i da poluotok gleda kroz prozor. Premantura. Pokrio je slova jagodicom palca osjećajući ugodu.

„Prema na sanskrtu znači ljubav.“

Nasmijao se.

– Dugo se nismo čuli – odgovorio je svom unutarnjem glasu. – Sad je konačno jasan osjećaj koji mi je Premantura uvijek budila.

Kemijskom olovkom nacrtao je srce oko Premanture. Gledao je u simbol i nastavio vući prst duž obale. Kad je nekoliko puta opkružio cijelu Istru, dohvatio je kartu Indije i zagledao se u nju.

– Srce. Istra i Indija imaju isti oblik.

Kristijan stavi jednu kartu preko druge i potraži Savičentu. Ubode kemijskom u zemljovid, a od snažnog pritiska metalni vrh probije obje mape. Odvoji Istru i Indiju podigavši obje karte u vis. Kroz rupe na papiru sjale su plavičasto žute noćne pjege. Kao i na Gangesu s Ćandradarom, opet mu glavom prođe misao da su zvijezde rupe u nebu kroz koje sjaji vječnost. Gledao je kako na karti Istre svjetlost prolazi kroz Savičentu, dok se na karti Indije zvijezda vidjela na mjestu gdje je bio ucrtan Puttaparthi.

„Preklapanje“ – opet se javio unutarnji glas.

– Tamo gdje je u Istri Savičenta, na istome mjestu u Indiji nalazi se Puttaparthi – odgovorio je šapćući.

Stavio je obje mape na lice prislonivši na svako oko po jedno probušeno mjesto. Treptao je stružući trepavicama po Savičenti i Puttaparthiju gutajući pogledom kolobare oko nebeskih točkica. Upijao je svjetlost sve dok se nije osjetio ispunjen zlatnim sjajem. Svalio se na leđa u topli bijeli pijesak i dalje zureći u zvjezdano nebo. Svjetlo ga je ispunjavalo kao da se nevidljivom pupkovinom spojio na zvijezde. Osjetio je pulsiranje između očiju i sjetio se svog umišljenog metka koji mu je lebdio ispred korijena nosa. Sjetio se i Indre koji mu je na rastanku rekao da se sve što dozre mora osloboditi stiska i roditi se. Roditi se! Na nebu je pogledom povezao nekoliko točkica zamislivši visoki trokut. Po istoj liniji iscrtao je svoj prvi crtež koji je godinama visio u staroj kući u Savičenti. U tren se našao u bolnici prisjetivši se trenutka o kojemu mu je govorila Maja.

*

Kroz poluzatvorene oči vidio je kako u sobu ulazi narančasti trokut koji se iz rasplesanih linija vrlo brzo pretopio u svjetionik, oblikujući se potom u nepoznatu ljudsku figuru zanimljivog izgleda. Sitno tijelo stranca bilo je obučeno u narančastu haljinu dugačkih rukava. Rub haljine sezao je sve do tla pokrivajući mala stopala. Imao je vedro lice, oči u isti mah majčinski blage i očinski ispitivačke, a usne nepomične u blagom smiješku. Širok nos, točkast madež na lijevom obrazu i neobična kuštrava kugla crne kose. Bio je jedva malo viši od sto pedeset centimetara. Kristijan se uspravio na krevetu spuštajući noge na pod. Zagonetni je posjetitelj upitao:

– Zašto si u bolnici?

– Imam tumor. Zapravo, doživio sam infarkt.

– Zašto si u bolnici? – ponovio je neznanac hineći da je nezadovoljan odgovorom.

– Mislim zato što ne mogu odlučiti da li slušati razum ili srce.

– Stvarno? Kako to?

– Cijelo mi vrijeme um govori jedno, a srce drugo. Siguran sam da je borba koju sam sa sobom neprekidno vodim, konačno izbila na fizičkom planu. Tumor se pojavio kako bi mi ugasio um, a infarkt sam doživio zato što sam se okrenuo od srca i to nakon što sam ga konačno odlučio slijediti.

Kuštravac u narančastom široko se nasmijao. Podigao je ruke u vis, dlanova okrenutih prema Kristijanu.

– Ako ti borba protiv nečega ne daje rezultate, pokušaj se boriti za nešto. I sam negativni predznak stavlja te u poziciju gubitnika.

Kristijan je izgledao kao da mu mnoge nerazumljive stvari konačno dopiru do svijesti.

– Umjesto da sam se borio protiv uma, mogao sam se boriti za srce?

Odgovor je bio ispaljen brzinom kojom svjetlost pronalazi put od izvora do cilja.

– A mogao si ih i staviti u ravnotežu.

– Da, tako bih izbjegao bilo kakvu borbu – zaključio je naglas Kristijan.

Nepoznati u narančastoj halji prošeta sobom, načini krug i stane pred Kristijana.

– Koliko je sati?

Kristijan se primio za zglob lijeve ruke.

– Nemam sat.

– Čovjek uvijek treba paziti na sat!

– Imao sam jedan. Radio je neko vrijeme, ali je stao. Ne nosim ga više jer od njega nema koristi. Svemu dođe kraj.

– Od svega ima koristi. Ako je stao, recimo u deset sati i osam minuta, barem je dva puta u danu pokazao točno vrijeme. Zar ne?

Kristijan se zabezeknuo ne znajući što odgovoriti. Kako je ovaj čovjek mogao znati da je njegov sat stao baš u to vrijeme?

– Jesi li pazio na sat? – začuo je pitanje malo povišene, no i dalje prijateljske intonacije.
Pribravši se, uspio je prošaptati:

– Ne znam jesam li, pomozi mi razumjeti.

Dobroćudnog lica, nepoznati se zagledao duboko u Kristijana.

– Slovkat ću ti. Watch your Watch. W. A. T. C. H. Words. Action. Thoughts. Character. Heart.

Kristijan ponovi na hrvatskom:

– Da pazim na svoje riječi, djela, misli, narav i srce?

Nastala je kraća šutnja. Nekoliko se znatiželjnih glava u tišini skupilo ispred bolničke sobe, promatrajući kako dvojica u narančastome stoje jedan naspram drugog i nešto potiho mrmljaju, no nitko se nije odvažio prekoračiti prag. Kristijan se pribrao i s olakšanjem zaključio:

– To si bio ti?

Gost je govorio tečnim engleskim s jedva primjetnim pjevnim naglaskom. Riječi je izgovarao brzo, a glas mu je bio mekan i melodičan.

– Ja znam tko sam bio i tko sam sad. A tko si ti?

Kristijan je osjetio veliko poštovanje. Odgovorio je:

– Ja sam Kristijan.

– Krist i ja? – upitao je neobični čovjek veselih očiju.

Kristijan se nasmije i ponovi glasnije:

– Kristijan.

– Nisam te pitao za ime, pitao sam te tko si ti?

– Ja sam pacijent, imao sam srčani…

– Nisam te pitao za zdravstveno stanje. Ti nisi bolest. Pitao sam te tko si ti?

Kristijan je zbunjeno razmišljao kako se predstaviti.

– Ja sam turist, došao sam iz…

– Nisam pitao od kuda si, već tko si ti?

Nastavilo se grozničavo smišljanje rješenja.

– Pretpostavljam da sam tragatelj…. za nečim. Za istinom.

– Nisam te pitao za čim tragaš, pitao sam te tko si?

Kristijan je zastao. Gledao je u blago lice koje je sigurnim tonom inzistiralo na odgovoru.

– Bio sam vojnik…

– Nisam te pitao što si radio u životu. Pitao sam te tko si ti?

Kristijan je šutio. Dok je smišljao što odgovoriti stiglo je novo pitanje:

– Jesi li se sjetio što ti ime znači?

Kristijan se ohrabrio nasmiješivši se.

– To si ipak bio ti… cijelo vrijeme.

– Ime. Jesi li se sjetio što znači?

– Nisam se sjetio… ne znam.

Niska figura s krunom crne kose priđe na korak do njega.

– Kristijan.

– Da, ja sam Kristijan.

– Krist.

– Krist – ponovio je za njim.

– Isti – nastavio je na tečnom hrvatskom svetac u narančastom.

– Krist isti – ponovio je Kristijan.

– Krist. Isti. Ja. Tko si ti?

– Ja sam, isti kao Krist?

– Ti si istina, tvoja priroda je istina.

– Ja sam na samrti – odvratio je mirno Kristijan.

– Tijelo umire. Ti nisi tijelo.

Neko su se vrijeme gledali u tišini prije nego je Kristijan čuo svoj dobro znani unutarnji glas.

„Kada se svijest spusti na razinu u kojoj sebe osjeća kao tijelo, tada i prihvaća identitet tijela. Svijest sebi kaže: Ja sam tijelo, ja sam muškarac, ja sam žena, to je moje ime, ovdje živim, ovo mi je adresa, ovo su moja uvjerenja, ovo je moja vjera… Prihvaćanjem tog identiteta svijest se ograniči na „ja“ zbog čega joj nedostaje spoznaja o cjelovitosti. Zato se javlja tragalac za istinom.“

Svetac je podigao ruku prema Kristijanu kružeći oko njega.

– Izvana, ti si skup stvari koje su te formirale. Iznutra si čista svijest.

– Čemu mi onda služi tijelo? – propitkivao je dalje Kristijan.

– Tvoje tijelo je most između vidljivog vanjskog svijeta i nevidljivog principa čiste svijesti. Kristijan. Krist. Isti. Ja.

Gledali su se kraće vrijeme, a onda je Kristijan izustio:

– Noćas sam nešto sanjao. Otac mi je bio živ i šetali smo kroz vinograde pokraj Savičente. Otac je cijelo vrijeme žurio, a ja sam trčao za njim i molio ga da uspori. Dozivao sam ga da ne ode, da ostane sa mnom. Tada se otac u snu okrenuo i rekao: „Gledajući naša tijela, ti si sin, a ja otac. Ali s pozicije duše mi nismo u rodu. Isti duh koji je u tebi i u meni je i među njima ne postoje nikakvi odnosi. Ti odnosi su iluzija, naš duh je istina…“

Narančasta haljina je zašuštala. Svetac je prišao krevetu i sjeo. Kristijan je učinio isto. Mekani dlan duhovnog učitelja pomilovao je ležaj.

– Kad shvatiš taj smisao, shvatit ćeš da je sve iluzija. I sva su tvoja iskustva iluzija. Ništa od toga nije vječna istina. U iskustvu nema ničega stvarnog. Ti si noćas bio u ovom krevetu. Sanjao si da si u Savičenti i da je tvoj otac s tobom. Zapravo si sve to vrijeme bio u Puttaparthiju u ovom krevetu. No ti si sâm stvorio sebe i svog oca. To iskustvo bila je tvoja stvarnost, a zapravo to je bila iluzija, tek kreacija tvoga uma u snu. Kad si se probudio, shvatio si da se nalaziš u ovom krevetu. Možeš misliti na Savičentu i osjećati kao da si bio tamo, ali tvoje tijelo je ostalo u Puttaparthiju.

Opet je nastupila tišina da bi se za kratko nastavio unutarnji dijalog.

„Kao što, jednom probuđen, shvaćaš razliku između budnog stanja i stanja snova, tako i kada se istinski probudiš i dosegneš stanje istinske svijesti, uviđaš razliku između istine i iluzije.“

„Puno toga treba naučiti, razmišljam, jesam li išta naučio na ovom putu. Ako bih mogao sve sažeti u nekoliko rečenica, rekao bih da je sve što mi se u životu dogodilo, bilo to lijepo ili ne, utjecalo na to da se danas nalazim tu gdje jesam. A tu gdje sam sada, ja sam sretan. Osjećam se lagan, nemam nikakvih želja, prohtjeva, čak niti potreba, kao da sam sa sebe skinuo teret vezanosti za sve. I zato volim sve što sam ikad u životu napravio, sve što mi se dogodilo. I lijepe i ružne stvari… jer sve su me one učinile ovime što jesam.“

„Ipak si puno toga naučio, samo se trebaš sjetiti.“

„Podsjeti me ti, molim te.“

„Naučio si biti u stanju bez želja. Još dok si držao novčić nad bunarom nisi znao što poželjeti, iako su okolnosti bile takve da si mogao poželjeti tisuće stvari. Naučio si oprostiti i mržnju okrenuti u ljubav. Nisi podnosio oca, da bi se na koncu pomirio s njim i uspio ga voljeti. To što je on napustio fizičko tijelo nije te omelo u tome. Otkrio si kako umiriti uzburkane, tamne valove misli i obasjati ih kao što mjesec obasjava rijeku. Naučio si da ćeš stići na cilj bez obzira kojim putom krenuo. Naučio si kako kontrolirati ego. Na najgrublje nasilje ostao si ravnodušan, nisi poželio uzvratiti, čak si u svemu tome našao i razloga za radost. Naučio si na jednak način prihvatiti i dobro i loše. Nekoga bi gubitak vida izludio, pa čak i puno manja stvar kao recimo skretanje s puta prema odredištu. Ti si sve prihvatio s jednakom mirnoćom i tako naučio da ne postoji ni dobro ni loše. Sve je jedno. Naučio si da slušajući svoj dah, možeš ponirati u istinskog sebe i s dna svog sebstva grabiti sve što ti je potrebno. Biser se nalazi u najdubljem mulju, sada znaš kako ga izroniti. Naučio si kako se prepustiti neizvjesnosti, sada znaš da učiniš li jedan korak prema istini, ona će ih prema tebi učini stotinu. Naučio si da svaki čovjek bez obzira tko on bio, u sebi nosi istinu i da se za to ne mora zvati ni Sathya ni Kristijan. Naučio si da krivnja nije dobar vodič. Slijediš li na životnom putu osjećaj krivnje isto je kao da slijediš iluziju. Stekao si povjerenje u svoj unutarnji glas, i naučio komunicirati s višom svijesti koja je neodvojena od tebe i s kojom si jedno. Ti mnogima možeš biti učitelj.“

„Imam osjećaj da nešto nedostaje.“

„Sve je jedno. Kreator nije odvojen od kreacije. To još ostaje da naučiš.“

„Kad ću to naučiti?“

„Naučit ćeš.“

„Hoće li biti teško kao do sad?“

„Imat ćeš pomagača.“

„Kao što sam imao tebe?“

„Na koga misliš kad kažeš tebe ili sebe?“

„Mislim… Ja sam ja, a ti si ti…“

„Koga vidiš kad pogledaš nekoga u oči? Koga netko drugi vidi kad tebe pogleda u oči?“

„Vidimo sebe?“

„Da. Onoga sebe koji se odražava u drugome. Samo je tijelo različito.“

„Ono pravo Ja, u svima je isto. Nitko nije više ili manje važan.“

„Ja sam tu bio samo da te podsjetim na to.”

„Znaš, cijeli sam se život borio protiv onog najboljeg u sebi.“

„Osjećaš li zbog te spoznaje da si uzalud potrošio život?“

„Ne. Sama činjenica da to sad razumijem, bila je vrijedna borbe.“

„Spreman si.“

*

Kristijan je klonuo. Ruke je ispružio pokraj sebe, karte su kliznule na pijesak. Osjetio je kako se nevidljivi metak otpušta i probija mu čeoni režanj.

„Ti se sada sjećaš razgovora kojeg smo vodili u bolnici, djeluje ti stvaran kao da se događa sad. No to je prošlost, više ne postoji. Sada smo u stanju istinske svijesti. Ona druga stanja iluzija su jer gdje god djeluju um i ego, tu nema stvarnosti. Ti postojiš i u budnom stanju i u stanju snova, iako su oba iluzija. Ali ti postojiš i u ovom stanju. Dakle, ti jesi u sva tri stanja. To je istina. Ti si ta istina.“

Zasljepljujući sjaj obasjao ga je iznutra izbijajući mu kroz nos, uši, usta, oči. Tanke i široke trake svjetlosti zaplesale su i ispreplele se oko njega tvoreći koloplet oblika od kojih se u pijesku pokraj njega nakon par kovitlaca formirao svjetionik. Ne sjećajući se da je ustao, dodirnuo ga je rukom ne osjetivši otpor. Ušao je u svjetlost kao što bi zaronio u more. Poželio se vratiti u vodu, u utrobu, usnuti u njoj, udisati je, pročistiti se njome izvana i iznutra, potonuti u dubinu vode i sna.

Sjetio se svojih misli i osjećaja kada je posljednji put plivao u moru ispred Premanture. Stopljen s tišinom plutao je na leđima raširenih udova, samo mu je nos virio iznad površine. Voda u ušima bila je odnijela zvukove i izgubio je pojam o tijelu. Nije osjećao ništa osim ideje da je dio jedne velike cjeline. Kada se opet otvorivši oči susreo sa sunčevim sjajem, istog se časa zapitao izgledaju li ovako trenuci prije rađanja i umiranja. O čemu razmišlja dijete u majci kada krene porođaj? Misli li da je taj trenutak zapravo njegov kraj? Misli li kako je odvajanje od majčine nutrine, jedinog znanog mu prostora, i napuštanje ugode i osjećaja zaštićenosti, ujedno svršetak svega? Strahuje li od kraja nesvjesno da je riječ o putovanju na mjesto gdje se život nastavlja na drugačiji način?

Je li isto i sa smrću? Je li ona doista kraj ili tek novo ishodište?

Našao se unutar svjetionika i pogledao uvis. Samo što je pomislio na uspinjanje do vrha, stvorio se na njemu. Plutao je u samom središtu svjetlosti koja je s visine unedogled obasjavala beskraj.

Gledao je Puttaparthi kako se kupa u svjetlu čineći se kao da lebdi na ivici noći i dana. Rođeno u igri strujanja zraka, treperenje glatkih mjedenih jezičaca stvaralo je zvuk koji je plesao ispod tipki drvenog harmonija. Vibracije struna razapetih na sitaru, putovale su vrtlogom koji je poput vode u slivniku klizio u uši, tekao tijelima, titrao usnule živce. Čvrste jagodice prstiju odbijale su se od suhih i nategnutih koža bubnjeva s kojih su odskakivali elastični ritmovi. Vreli dlanovi gomile pratili su tempo. Zvuci gongova, zvonaca, rogova i frula izdizali su se iznad ašrama i kotrljali daleko od sela. Snažni muški glasovi orili su dolinom podupirući zbor tisuća ženskih vokala koji su se razlijegali kilometrima. Mnoštvo koje je ostalo izvan ašrama, pjevalo je i pljeskalo duž seoske ulice. Pjesma se orila s balkona visokih katnica, s terasa potleušica, obronaka i livada na kojima su se utaborili hodočasnici odlučivši uz svjetlost svijeća provesti noć pod zvijezdama. Cijelo je mjesto disalo kao jedno biće, treperilo kao jedna misao, kucalo kao jedno srce. Slavlje u selu bilo je na vrhuncu. Svijest je uranjala u zvučnu kupku vibracije, čiji su stihovi zazivali svjetlo.

Akanda Đoti Đalao, Sai Man Mandir Me, Akanda Đoti Đalao…*

*

Dan nakon velike svetkovine, Puttaparthi se probudio u uobičajeno vrijeme. Tržnicu su preplavile žene koje su nudile voće, vozači rikši uvjeravali su zapadnjake da će ih za nekoliko rupija odvesti do popularnog izletišta na obližnjem jezeru, muškarci su otvorili trgovine i iznosili na ulicu odjeću i nakit, djevojčice su potjerale krave na ispašu, prosjaci su zauzeli svoje uobičajene pozicije duž ulice, ispred trgovina i hramova. Poput šarenih mrava, žene koje su iz ašrama odnosile odjeću zapadnjaka na pranje, zauzele su obalu rijeke Chitravathi neumorno mlateći tkaninama po vodi. Bilo je vrijeme ručka kad su seoski psi s druge strane obale uznemirenim lajanjem privukli pozornost nekolicine žena. Iz opreza, ne želeći prilaziti, jedna je od njih poslala muža koji je uz cestu prodavao bakrene kotliće i skulpture svetaca od himalajskih minerala, neka provjeri što je to uzbunilo seoske mješance. Ovaj je pak ne želeći provjeravati više od onoga što je naslutio, pozvao policiju koja je na uviđaj stigla tek kasno poslijepodne. Do sitnih sati propitkivali su sve mještane koji su se iz radoznalosti zatekli u blizini. Bila je noć kad je bez velike halabuke tijelo neznanca konačno otpremljeno u Bangalore. Nitko nije primijetio kako je noćni povjetarac do naplavina na obali dokotrljao dva zemljovida, jedan indijski i drugi nepoznatog poluotoka koji je nalikovao ovom prvome. Negdje u korijenju niskog grmlja zapetljala se bolnička otpusnica na čijoj su se poleđini kočoperili tragovi rukopisa kratkih i brzih linija na zapadnjačkom pismu. Nakon što je noćni lahor posljednji put podigao papir i otpuhao ga u Chitravathi, voda je zauvijek popila zagrljena slova…

Zaveden puteljkom
Što protrčao je
Kroz šumu šećerne trske
Kao nit koja pokušava pratiti otkotrljani kalem

Zabasah u vlažno zelenilo
Daleko dalje od posljednjeg pastirskoga sela
Sve dok me nije prestao pratiti miris spaljene trave

U šumi vitkog šiblja
Kroz raskriljeni gustiš
Rukama si pomažem vidjeti
Ženu kako čuči
I rađa

Bol je natapa do iznad glave
Oštra, grčevita, ali slađa
Od sveg začina što će ga ova šuma ikada poroditi

* Upali vječno svjetlo u hramu moga srca…