Snoputnik | Zoran Žmirić

SAVIČENTA

 

Prošle su godine otkad je Kristijan sjedio za volanom, čega bi postao svjestan svaki put kad bi nekontrolirano nagazio gas ili s mukom naguravao mjenjač. Do Cerovlja je vrludao preko pune linije izazivajući vozače iz suprotnog pravca na nervoznu gestikulaciju i blendanje, da bi kod Pazina konačno uhvatio kakvu takvu rutinu. Do Žminja je već osjetio potpunu sigurnost, pa je posljednjih desetak kilometara samouvjereno zaključio da bi ovako mogao voziti satima. Parkirao je pokraj crkve svetog Antuna Opata, gotičkog zdanja iz 14. stoljeća koje je između obližnjih kuća izgledalo poput novogradnje. S torbom o ramenu zaputio se prema glavnom trgu gdje se nalazila očeva rodna kuća. Sporim je hodom došao do bunara želja, gdje je zastao na par dubljih udisaja kako bi povratio snagu. Iako je pješačio tek nekoliko stotina metara, nakon dugogodišnje neaktivnosti za njegovo je tijelo ovo bila prava avantura. Stupio je unutar malog središnjeg prostora okruženog metar visokim zidom iz kojeg je virio parapet dovoljno širok da se na njega kratko sjedne i otpočine.

Središtem je dominirala šterna nadsvođena savijenom čeličnom krunom. Odavno je bila izvan funkcije, pa je prohrđali metalni luk tek izgledom podsjećao na to da joj se kroz alku pri dvostruko zakrivljenom vrhu nekad davno provlačio konopac s vjedrom. Davnih su dana oluci svih obližnjih kuća bili spojeni u sustav kanalića koji je kišnicu s krova odvodio do šterne za koju nitko nije znao kada je ljudima prestala tažiti žeđ, a kada je postala mjestom za napajanje snova. Kristijan se spustio na koljena prisjetivši se kako je na ovom mjestu kao dijete ubacivao novčiće. Iako je razmišljao o tome nije se mogao sjetiti je li ikad išta poželio, no jasno se sjećao zvuka kojeg bi stvarala bačena kovanica. Bio je to duboki i kratki pljusak, obliji i od bunara i od novčića. Ponekad bi se metal odbijao o kamene stjenke stvarajući zvonki odjek koji je trajao dugo nakon što bi pljusak utihnuo. Prišao je starom bunaru i primijetio da je ruzinavi poklopac zabravljen lokotom i lancem. S dna se dizao miris ustajale vode i vlažne mahovine ne baš ugodno draškajući nosnice. Kiša koja je visjela nad Istrom mirisala je puno bolje. Prignuo se ne bi li provjerio može li se kakvom varkom novčić ipak ugurati u bunar i uočio kako je lanac dovoljno labav da se poklopac može odići za dobar pedalj. Odlučio se zabaviti novim otkrićem. Zavlačio je prste ispod poklopca pogledavajući ispod njega u očekivanju da kakav gušter svojim trkom cijelom prizoru udahne natruhu života. Bar ih je tu uvijek bilo, skrivenih u hladnim pukotinama kamena, skutrenih između fuga i poklopca cisterne, čekali bi da se ljudi odmaknu kako bi nastavili raditi ono što usred ljetne žege gušteri već rade na ovakvim mjestima. Sjetio se da je ovo prvi put od kako posjećuje Savičentu, a da nije ljeto, zaključivši, ne baš s punim uvjerenjem, kako je to razlog zašto je mjesto ovako mrtvo.

Činilo mu se da ga zanimanje za stari bunar vraća životu nudeći mu opcije o kojima dugo nije razmišljao. Izvadio je kovanicu i položio je na rub šterne zamislivši se, no nije uspio dokučiti koja bi ga želja u ovaj čas učinila sretnim, ozdravljenje ili smrt. Uhvatio se kako je jednostavno zatupio, shvativši da nema nikakvih želja, i ne razmišljajući da je u tom času bio možda i jedini ljudski stvor koji u svom srcu nije imao potrebu za bilo čime. Sjetio se tada da ga je i kao dječaka više zabavljao onaj zvuk novčića koji bi bućnuo u vodu nego li priča o tome kako će mu se nešto ostvariti. Shvatio je da je od malena bio lišen maštarija koje su s velikom vjerom gajili čak i puno stariji od njega.

S noge na nogu uputio se prema trgu prošavši pokraj kaštela Grimani za kojeg se govorilo da je najljepša građevina koju su Mlečani ostavili u Istri. Sjetio se kako mu je otac pripovijedao ono što je njemu kazivao njegov, da je kaštel tijekom stoljeća u više navrata bio rušen pa iznova obnavljan zbog čega mu se neprekidno mijenjao izgled. Stajao je pogleda uprtog u jednu od tri kule što su se izdizale iznad zidina i razmišljao kako li je ovo zdanje prvotno izgledalo. Osjetio je bliskost s tim kamenim dvorcem pomislivši kako je i on sam, ovakav, čovjek kakvim je postao, posve drugačiji od dječaka kakav je bio. Bilo je to isto tijelo, sazdano od iste materije, no opet posve drugačije, skoro pa tuđe, a sve te fizičke promjene kroz koje je prolazio, od naglog debljanja uslijed jakih lijekova, do pothranjenosti zbog gubitka apetita, od kratke kose s kojom je izgledao mlađe, do dugačke koja bi mu dodala nekoliko godina, od dvomjesečne brade, do glatko obrijana lica, sve je to jednako bio on. Svaki put drugačiji, ali ipak on. Pomislio je kako je sve fizičke promjene doživljavao s istim osjećajima i prema svijetu i prema samome sebi. Kako god da je izgledao, koliko god je konfekcijskih brojeva u kratko vrijeme promijenio, iznutra je uvijek bio krletka s uginulom pticom. Tada je konačno shvatio da se jedina stvar koja ga je u životu činila boljim ili lošijim, očitovala u tome koliko je prema sebi i svijetu bio spreman otvoriti srce. Tjelesno je potrebno za funkcioniranje u svijetu, no ma kako izgledalo, tijelo je tek obitavalište duše u čijoj je prirodi da raste. Kao obasjan nevidljivim suncem, Kristijan osjeti zrak u plućima pa čilim korakom potegne prema kući.

Nekoliko je puta ramenom svojski pritisnuo vrata prije nego je uspio zakoračiti unutra. Zapahnuo ga je žestok miris nalik onome koji bi tinjao u mjesecima zatvorenim ormarima, samo što je ovdje zadah bio višestruko snažniji. Okrenuo je prekidač ne očekujući ništa, no ugodno se iznenadio kad je prostor obasjalo svjetlo, pogotovo što je sad jasno vidio kako je ono što je prvim korakom pomeo u mraku, bila gomila neplaćenih računa među kojima su najbrojniji bili oni za struju.

Kuća je bila malena kamena katnica u čijem se prizemlju nalazila konoba s vinskim bačvama i kamenicama za maslinovo ulje, dok se do gornjeg stambenog dijela penjalo vanjskim kamenim stubištem. Svih dvadeset i pet kvadratnih metara kata činila je jedna prostorija u kojoj se kuhalo, jelo, pralo i spavalo. Drveni su strop nosile masivne grede koje su još uvijek dobro izgledale, a jedina intervencija od dana kad je kuća izgrađena do danas, bila je struja povučena s najbližeg stupa ulične rasvjete. Uz zid, nasuprot ulazu stajao je kamin s prostorom za cjepanice i jednim manjim otvorom koji je služio kao krušna peć. Sve uokolo bilo je zaprašeno sitnim pepelom koji se poput sivog pudera prosijao s prljavog ložišta još neočišćenog od posljednje vatre. Prostorom je dominirao masivni drveni stol, uz malo stiskanja dalo bi se oko njega posjesti desetak ljudi, samo kad bi se tu našlo više od jednog tronošca. Na lijevom zidu od ulaza, odmah ispod prozora sa zelenim škurama, bila je prislonjena kamena klupčica prekrivena šarenom tkanicom, a nasuprot njoj u kutu drugog zida šepurio se visoki krevet ispod kojega se smjestila drvena škrinja i ponešto kućnog alata i posuđa; bakreni kotlić, nekoliko keramičkih zdjela, gradele i par žarača. Uz noćni ormarić na podu kraj kreveta ležao je prevrnuti limeni lavor od bijelog emajla s cvjetnim uzorkom, a do njega oboreni tronogi žičani nosač boje bjelokosti. Na zidu iznad kreveta visjela je slika Svetog Vincenta, debela pletenica od sasušenog češnjaka i u nekoliko redova o tankom konopcu nanizane suhe smokve ukrašene lovorovim listovima – doručak pobjednika. U tom trenutku, Kristijan poželi nešto pojesti, ali iako prazan, želudac mu nije zatražio hranu.

Osvrtao se oko sebe ne vjerujući koliko je taj prostor zapravo malen. U djetinjstvu mu se kuća činila velika poput dvorca kojim je bez naguravanja moglo defilirati na stotine dvorjana, i za sve ove godine pamtio ju je takvu prostranu. Suočivši se sa stvarnom slikom nije mogao vjerovati da mu je otac koji je inače bio naviknut na lagodan život, radije odabrao živjeti u ovakvoj skučenoj izbi nego li u komfornom stanu. Kristijan je bio svjestan kako je upravo on sam bio razlog takovoj očevoj odluci, kao i da ona sigurno nije bila laka za starog pomorca. U trenu osjeti kako mu se ljutnja penje iz želuca i nadima mu pluća. Odjednom je otac postao krivac za sve ono loše što mu se ikada dogodilo. Razmišljao je kakav je to čovjek bio, kakav karakter, kakav sebičnjak. Čitav je život izbivao od obitelji posvećujući njemu i majci tako malo vremena. Pamtio je tek pokoji izlet Istrom i šetnje u tišini. Taj je stranac uvijek bio odsutan mislima i zaplovljen negdje daleko. Vjerojatno je istog trena kad bi stupio na kopno počeo razmišljati o idućoj plovidbi. I kad se konačno skrasio u mirovini, nije mogao podnijeti sliku sina jedinca koji se, za razliku od većine, iz rata vratio čudan, pa je uzmakao u osamu, kao i uvijek, sam sebi dovoljan. Osjetio je gotovo mržnju koja mu je otvorila glasnice. Sjeo je na krevet duboko dišući dok su mu se nosnice širile mahnito uvlačeći miris vlage i mokrog ložišta. Svalio je lice u perjani jastuk i pokušao smiriti navalu ljutnje, no prašina s posteljine umalo ga je ugušila. Kašljao je dok mu se nije isprovocirao refleks povraćanja koji ga je nekoliko puta zarezao preko želuca. Iako iscrpljen i dalje je osjećao kako mu se toplina nezaustavljivo razlijeva glavom. Proderao se iz sveg glasa, pa potrčao prema zidu, a zatim natrag da bi se bacio na krevet sve dok nije se, iznova spotičući se, uz tresak opružio po podu. Prašina mu je grebala grlo, pepeo podignut s tla žuljao mu je oči, a on je četveronoške poput životinje promuklo režao. Pridigao se uz psovku poželjevši pred sobom živo tijelo na kojemu bi se iskalio. U nedostatku nekoga kome bi zadao bol, nogom je udarao lavor koji se uz buku zakotrljao u krug, konačno se zaustavivši u sudaru s ulaznim vratima. Nastavio je trčati oko stola gnjevno udarajući stolicom o zidove sve dok je nije raspolutio, no ni tada nije stao i dalje bacajući oko sebe razbijene krhotine. Hropćući, zalijetao se u sve kutove kuće usput trgajući suhe smokve s konopca da bi ih zatim bijesno bacao u namještaj. Vrtoglavo je jurcao saplićući se o vlastite labave noge, sve dok se nije gotovo sudario s uokvirenim crtežom koji do tada nije primjećivao. Na zidu do ulaznih vrata, pokraj prekidača za svjetlo u skromnom drvenom okviru ispod prašnjavog stakla stajao je izblijedjeli dadaistički crtež sačinjen tek od jednakokračnog trokuta na čijem se vrhu nalazio mali krug. Opčinjeno je gledao u okvir hvatajući zrak koji mu je svake sekunde sve više bistrio sjećanje. Bio je to njegov crtež nastao prvoga dana škole. Učiteljica je odmah nakon upoznavanja poželjela da prvašići nacrtaju što god im je drago, a Kristijan je u tri poteza narančastom bojicom stvorio trokut kratke baze čiji su se krakovi visoko spajali, da bi na vrhu, u točki dodirivanja, običnom olovkom dodao još jedan manji krug. Učiteljica je pitala da joj objasni crtež, na što je Kristijan vrlo slikovito ispričao detalje tih skromnih linija. Bio je to svjetionik koji je njegovom tati osvjetljavao put kako bi se znao vratiti njemu i mami. Kad je učiteljica primijetila da je svjetionik mogao biti bilo koje boje, upitavši zašto je odabrao narančastu, šestogodišnji je Kristijan odvratio kako od svih svjetionika baš ovaj svijetli najjače. Dugo se vremena taj crtež premetao po stanu, mijenjajući mjesto od Kristijanove sobe, do regala u dnevnoj sobi, a neko je vrijeme proveo i na noćnom ormariću u roditeljskoj spavaćoj sobi, da bi nakon jednog očevog odlaska, jednostavno nestao bez da je to itko primijetio. Godinama kasnije, a pogotovo u pubertetu, kad god bi ga obuzela sjeta, Kristijan bi zatvarao oči nakon čega bi mu se na misaonom ekranu pojavio narančasti trokut s crnim krugom. Svoj zaštitni simbol koji mu se često javljao i koji ga je činio mirnijim, nikad nije povezao s crtežom koji je odavno nestao, kako iz stana tako i iz njegovog sjećanja, sve dok mu se u kući djetinjstva njegovog oca nije sve sklopilo. Narančasti svjetionik bio je sigurnost i toplina, svjetlost koja je pokazivala izlaz iz tame, a otac ga je umjesto sina prigrlio na svojim putovanjima donijevši ga konačno s rijetkim stvarima u svoje novo boravište u Savičenti.

– Kako bih te zagrlio da si sad tu – promucao je Kristijan. – Kako bih te zagrlio i udario… bacio na tlo i gazio i opet grlio! Zašto mi nikad nisi pokazao osjećaje?

„Pokazao je onako kako je znao“ – opet mu se javila nekontrolirana misao.

Kristijan se iznova umirio osjećajući hladnoću na mjestima gdje su se sušili tragovi krupnih suza. Skinuo je crtež sa zida i spustio se na krevet oslonivši leđa na hladni kameni zid.

„Šteta vremena koje nam je iscurilo. Sve smo mogli i drugačije posložiti. Ja sam trebao prići njemu kad već on nije znao meni.“

„To nije bila tvoja uloga već njegova. Nemaš si što predbacivati.“

„Najgore je to što nakon svega ne znam što osjećam za njega.“

„Što god osjećao, pošalji mu ljubav.“

„Gdje da mu je pošaljem?“

„Tamo gdje se sad nalazi. Pošalji mu je.“

„Gdje se sad nalazi?“

„Um postavlja pitanja, a srce djeluje. Dovoljno je da mu pošalješ ljubav ako to želiš. Ne dvoji već djeluj!“

„Želim mu poslati dobre misli, ali ne mogu.“

„Što te sprječava u tome? Za to ti ne treba nikakav napor, samo otvori srce i djeluj.“

„Ne znam kako.“

„Zamisli svoje srce kao cvijet koji otvara latice. Otvori srce i iz njega širi ljubav.“

„Otvoreno je, doista je, ali ne mogu.“

„Želiš li mu poslati ljubav kroz mene? Ja to mogu učiniti umjesto tebe.“

„A tko si ti?“

„Ja sam ti.“

„Znači opet ću ja biti taj koji će to učiniti?“

„Da, a ja ću ti pomoći.“

„Onda učini tako. Molim te. I hvala ti.“

„Ne moraš zahvaljivati, ja to i onako neprekidno činim.“

„Što činiš?“

„Volim svijet.“

Trnci u rukama dozovu Kristijana svijesti. Pridigao se i ispod sebe izvukao ruku na koju je u drijemanju legao. Pogledao je u žutu, mutnu žarulju još jednom se zagledavši u crtež svjetionika proučavajući mu izblijedjele linije.

„Bile su to kvalitetne bojice“ – pomislio je – „Nakon dvadeset godina još dobro izgleda.“

Zatvorio je oči. Sporo dišući pokušao se sjetiti što je bilo posljednje zbog čega je bilo vrijedno živjeti. Sjetio se svog zadnjeg razgovora s majkom. Pokucala je na vrata njegove sobe tiho ga zazvavši:

– Kristijan, telefon.

Odšutio je ne nalazeći u sebi ništa što bi s bilo kim želio podijeliti. Majka ga je još jednom pokušala zainteresirati molećivo ga nagovarajući kroz ključanicu:

– Sine, mogao bi se bar jednom javiti. Maja te zove svaki dan!

Tada se nije pomaknuo. Ležeći na boku ostao je gledati u zid nasuprot krevetu. Te noći majka je umrla.

U centru Savičente nalazila se telefonska govornica. Otvorio je vrata s kojih se ljuštila zelena uljana boja i izašao u vlažni mrak. Kako god je ubrzavao korake tako su mu otkucaji srca odgovarali dvostrukim ritmom. Maja je bila jedina osoba zbog koje se trudio vratiti živ. Sjetio se novogodišnje večeri u nečijem stanu na Kozali i trenutka kad ju je prvi put ugledao. Na staru godinu ‘87. s trojicom prijatelja smucao se gradom ne znajući gdje će ni s kim dočekati Novu. Uvijek su planove odgađali do kraja, da bi se u zadnjih par sati kao po pravilu pojavio poziv. I te su večeri sasvim slučajno na autobusnoj stanici u centru grada pozvani na tulum u nepoznato društvo. I Maja je te večeri preko volje došla na istu zabavu. Prijateljice su je čitavo popodne nagovarale, a ona je nesigurna u takav izbor čekala poziv u koji je polagala sve nade i koji se nije dogodio. Na koncu su se oboje, i Kristijan i Maja, dva sata prije ponoći, u stanu nekog njima nepoznatog vršnjaka, ugledali i zanijemili. On duge kose zavezane u rep, u rockerskoj jakni i trapericama; ona u damskoj crnini, utegnutog struka, s plavim očima plitko usađenima na porculanskom licu uokvirenom plavom kosom do ramena. Čitava novogodišnja zabava za njih dvoje toga je trenutka izbrisana iz vremena i prostora, ostali su samo oni i beskrajna praznina koju su jedno drugome popunjavali. Naredne četiri godine bili su nerazdvojni, nisu bili odvojeni ni dana. Nakon što je Kristijan unovačen, čuli bi se kad god se za to ukazala prilika. No nakon povratka, on je prekinuo sve veze sa svijetom, najprije s onima koji su mu bili najdraži. Na tom kratkom popisu Majino je ime bilo na samome vrhu. Ona je pak zvala, a kako Kristijan nije uzvraćao pozive, odvažila se i jednog dana pozvonila na njegova vrata. Tako su se Maja i Kristijanova majka nakon toliko vremena konačno susrele i upoznale. Stajale bi zajedno ispred Kristijanove zaključane sobe i molile ga da izađe, no uzalud. Nije joj se obratio ni jednom riječju. Nakon iscrpljujućih nagovaranja, Maja bi u kuhinji popila kavu uzalud se nadajući kako će Kristijan popustiti, da bi na koncu, nakon nekoliko mjeseci jednostavno prestala dolaziti, a potom i zvati. Od tada o njoj više nije čuo niti glas. Podigao je slušalicu i s par kovanica nahranio aparat. Još je uvijek pamtio njezin broj. Tek što je telefon zazvonio s druge strane se netko javi. Nije prepoznao svoj glas kad je duboko udahnuvši progovorio:

– Dobra večer. Je li Maja kod kuće?