Snoputnik | Zoran Žmirić

SLON KOJI JAŠE NA MIŠU

Nastamba starog Subramanje nalazila se nekoliko kilometara istočno od Itarsija. Živio je u kući od pruća oblijepljenog glinom i premazanog svjetloplavom bojom i vapnom. Zid s lijeve strane ulaza bio je za dobar metar viši od desnog tako da je krov od dasaka i katranske ljepenke imao oštar pad u desnu stranu. Ulaz je bio zakriljen s nekoliko slojeva usko priljubljenih i ušivenih jutenih vreća koje su poput čvrste tende uspješno zamjenjivale drvena vrata. Boravišni prostor činila je samo jedna prostorija u kojoj se nalazila plastična stolica, široka podna prostirka od prešane trave presvučena tankom spužvom, peć za kuhanje čiji je dimnjak umjesto krova probijao zid kolibe i niska polica s par limenih tanjura i praznih plastičnih boca. S jednog na drugi kraj zida bilo je razvučeno nekoliko konopaca o kojima je na vješalicama visjela skromna odjeća, nekoliko svijetloplavih i bijelih košulja, dva para sivih hlača klasičnog kroja i širokih nogavica, tradicionalni bijeli dhoti i kurta iste boje. Zemljani pod je davnih dana bio zaliven betonom koji je tijekom godina postao sklizak poput mramora. U sjenovitom hladu prostorije, na suncu što je probijalo prozračne prozorske zavjese od gaze, ta je sivkasta površina izgledala poput glazure na torti. Iza kuće se nalazila rijetka šuma tananih stabala oko kojih se isplela ograda od bambusovih mladica unutar kojih bi drijemao slon Gana. Starac i slon bili su prijatelji dulje od pedeset godina. Gana je bio još mladunče kad ga je Subramanja dobio za svoj osamnaesti rođendan. Tada je to bio tek jedan od mnogih slonova koje su ljudi u selu koristili za rad, no posljednjih dvadesetak godina Gana je kilometrima u krug bio posljednji od svoje vrste. Kako su mladi slonovi postizali dobru cijenu, jer koristili su se kao pomoć na gradilištima, površinskim rudnicima, u šumariji ili kao atrakcija za turiste, iz okolnih su mjesta ljudi godinama Gani dovodili ženke, što je Subramanji donekle pojačavalo više nego skromnu plaću koju je zarađivao čisteći nužnike na željezničkoj stanici u Itarsiju.

Kristijan je ležao na desetak manjih jastuka i da nije bilo bolnih krvavih podljeva po tijelu, bilo bi mu ugodno kao na vodenom krevetu. Obrisi muškarca sitnog rasta lelujali su u magli kroz koju je uspio raspoznati tek sjenu boje bijele kave koja se nadvila nad njim. Koščati su prsti crtali nepravilne linije od vrha Kristijanovog tjemena preko obraza i od korijena nosa preko čela, sve do iza ušiju, niz vilicu pa do brade. Želeći bolje vidjeti nepoznatoga, Kristijan zategne bolne sljepoočnice, baš kao što je to činio u svom krevetu dok je bio dijete, no nije uspio razabrati više od nekoliko nijansi sive i smeđe koje nisu pripadale prepoznatljivom obliku. Po mirisu je osjetio da mu je čitavo lice namazano tigrovom mašću. Pokušavao se naviknuti na osjećaj otvaranja očiju koji nije donosio jasnu sliku. Razlika između stisnutih i otvorenih kapaka bila je tek u nešto jačem intenzitetu svjetla, a kad bi se dobro zagledao, uspio bi iako rijetko, u nekoj silueti prepoznati konkretan oblik. Čim je došao svijesti shvatio je da je izgubio vid. Subramanja ga je ohrabrivao govoreći mu kako mu je našao prijevoz do Nagpura također ga tješeći kako ga neće otpraviti na put prije negoli ojača, no Kristijan je i bez toga bio sasvim smiren. Iako nije paničario, znao je da se mora priviknuti na novo stanje. Uživajući u dodiru hladnog betona pod dlanovima, satima je ležao na tlu slušajući Subramanjine korake ispred kuće prije nego li bi ovaj zakoračio preko praga. U sebi je brojao njegove stope koje su s jednog na drugi kraj kuće tapkale po betonu, procjenjujući koliko bi prostor u kojem su se nalazili mogao biti velik. Pretpostavio je da to ne može biti više od dvadesetak kvadrata. Ponekad bi izvana čuo glasove djece kako se iz snažne cike pretaču u udaljeni žamor, mjerkajući koliko će im trebati dok ih opet jasno ne čuje pred kućom, stvarajući tako u glavi sliku dvorišta oko kojega su trčali seoski klinci. Gdjekad bi mu do uha dopro i zvuk koji mu se učinio nalik klepetanju cerade na vjetru što je osluškivao s posebnim zanimanjem, čudeći se obzirom da od vjetra nije bilo ni daška. Uskoro se nemalo iznenadio shvativši kako tu buku stvara slon mlateći ušima.

Kada je Gana prvi put zaurlao u dvorištu, Kristijanu se sledila krv od užasa. Prodorna rika nije bila nalik ni na što što je do tada čuo, a osim što je bila snažna, dopirala je tek nekoliko metara od kuće. No ubrzo se Kristijan navikao na velikog ljubimca, a čak se počeo i zabavljati popratnim efektima koje bi njegovo urlikanje izazivalo. Naime svaki put kad bi se Gana oglasio, za njim bi krenula bujica uznemirenih ženskih piskutavih glasova koji su negodovali iz susjednih kuća. Gana je očito išao na živce svima osim njegovom vlasniku, no slon bi na svu tu paniku samo smotao i ispružio surlu otpuhujući oblak žute prašine koji bi nestao u vrhovima krošnji stabala nima.

Idućih dana stanje se nije mijenjalo. Umjesto jasnih oblika, Kristijan je i dalje vidio tek konture za koje je s vremenom shvatio da ga samo zavaravaju, a kad je u nekoliko uzastopnih navrata od siluete stolice zaključio da je peć, a od police s posuđem da je stolica, maramom je zavezao oči i u cijelosti se pouzdao u ono što bi čuo, namirisao i napipao. Spoznao je kako vid troši ogromnu količinu energije, pa je ostavši bez njega unutarnju snagu naučio usmjeravati na suštinu. Lišen slika, sjetio se da mu je zdravi vid trčao s jedne stvari na drugu, tjerajući um da nezaustavljivo skače s jednog prizora na drugi. Gledati je značilo neprekidno biti fokusiran, umjesto na jednu, na sve stvari oko sebe. Svaka scena koju bi vidio, od važnih stvari do nebitnih detalja, u misao bi prizvala stotine asocijacija koje bi dalje stvarale nove, ne popuštajući pažnju ni trenutka. Čak i opuštena radnja kao što je gledanje kroz prozor, umu ne bi dala mira. Uzrokovala bi da intelekt, viđeni prizor obrađuje tako što bi prizivao uspomene, davno viđene i pohranjene slike, stvarajući tek prividno opuštanje tijela. Bez vida je shvatio kako se energija može fokusirati i pretočiti u istinsko stanje bez misli koje je donosilo potpuno novu dimenziju samokontrole. U trenucima popodnevne tišine, osluškivao bi kako Gana u dvorištu sporo diše da bi potaknut time počeo slušati svoj dah. Ne čineći ništa, ležao bi i disao prateći fijuk zraka od nosnica do korijena nosa, zamišljajući kako udiše svjetlost koja mu bistri nutrinu. Sanjario je kako svakim udahom u sebe prima svjetlosne forme koje mu se razlijevaju tijelom, a izdiše tamu koja je odnosila osjećaj nemira i boli. Samo pola sata dnevno mirnog ležanja i slušanja daha dovodilo ga je u meditativno stanje koje ga je krijepilo i vraćalo mu snagu. Nekoliko dana kasnije, nakon upornog, svakodnevnog osluškivanja svog disanja, Kristijan više nije osjećao bolove.

Dok je Subramanja bio na poslu, Kristijan je hodao po kući i sa štapom u ispruženim rukama upoznavao interijer. Lupkanjem prutom ubrzo je naučio uzvraća li mu metal, drvo ili beton pa je, nakon što je nekoliko puta obišao prostor, konačno u mislima imao sliku s točnim rasporedom zidova i skromnog namještaja. Hodajući posred kuće u nekoliko se navrata sapleo o uže i porušio vješalice s odjećom svog domaćina, no ubrzo se toliko dobro orijentirao, da je iz prve pogađao izlaz. Okuraživši se, jednoga je jutra konačno izašao u dvorište. Da bi provjerio kako mu vid reagira na dnevno svjetlo, skinuo je povez i sporim se korakom zaputio u šetnju oko kolibe. Bijela svjetlost i dalje je bila snažna, a sjene što bi se povremeno nazirale, iskrivljivale su se u nepravilnom ritmu poput slika lučkih zgrada što su se zrcalile u moru ispred rodne Rijeke. Siluete su se propinjale, rastezale, izvlačile, spajale se međusobno pa se opet odvajale, obigravale jedne oko drugih, plesale jedva se okrznuvši pa se opet stapale u oblike nalik na amebe ili mrlje ulja koje bi remorkeri ostavljali za sobom duž riječkog lukobrana. Pred očima su mu se miješale slike bijelih valova koji su stvarali sive i zelene virove podsjećajući ga na plovidbu s Ćandradarom. Ispijajući na pramcu čaj iz Darjeelinga satima je znao promatrati mjesečev odraz na površini Gangesa, a sad mu se to sjećanje vratilo u negativu, s rijekom boje cimeta i rastegnutim maslinastim mjesecom. Nakon desetak koraka, u rasplesanim sjenama iza kuće, prepoznao je stabla između kojih je koračao. Naslutivši u jednoj ogromnoj nepomičnoj mrlji plast suhe trave, prišao je i sjeo, da bi naslonivši leđa shvatio kako se zapravo zavalio uz slona. Gana se nije bunio, samo je zavrnuo surlom njuškajući ga, dok se Kristijan shvativši da se smjestio uz ogromno tijelo, jednostavno opustio namještajući se kako bi zauzeo što udobniji položaj. Vratio je povez na oči zaključivši da se bez dnevnog svjetla puno bolje orijentira.

Tog popodneva Subramanja je, vrativši se s posla, ostao u šoku vidjevši Kristijana kako počiva naslonjen uz Ganu kojemu inače ni mještani iz sela nisu rado prilazili. Gana nikad nije pokazivao agresivnost, ali nije bio ni pretjerano druželjubiv pa čak ni onda kada bi mu goluždrava djeca preko ograde dobacila kokos ili bananu. No Kristijan mu je bio sasvim po volji. Nepomično je ležao pazeći da svojim pokretima ne uznemiri novog prijatelja, a budnost je odavao tek treptanjem i povremenim nježnim uvijanjem surle. Već idućega dana prijateljstvo je postalo toliko čvrsto da je Kristijan sjedio na Ganinoj glavi derući se iz sveg glasa na što bi Gana odgovarao zaglušujućim trubljenjem. Izluđene bukom, seoske bi žene vikale preko ograde, prosipajući u ljutnji prljavu vodu na njih, no dvojica galamdžija na to nisu obraćala pažnju. Gana bi uspravljen mahao glavom lijevo desno aplaudirajući ušima i zabacujući surlu, dok bi se Kristijan nadvikivao s njime četkajući mu tjeme svežnjem bambusovog lišća kojeg je, napipavajući oko sebe, prethodno nabrao i zavezao u snop. Urlao je čudeći se svom glasu, jer se nije mogao sjetiti da je ikada stvarao takve zvukove. Slijep na kraju svijeta, osjetio je bezbrižnost i rasterećenje, upravo onakvo kakvo je godinama bezuspješno tražio. Sjedeći tako na slonu i prepušteno vrišteći, u jednom od svojih urlika Kristijan je prepoznao čudan osjećaj. Znao je da je povezan s nečim čega se nikako nije mogao sjetiti, no bio je siguran da je baš nedavno bio suočen s vrlo dojmljivim prizorom koji je u njemu stvarao zadivljenost, ushit i strah od nepoznatog. Pokušao je iznova vrisnuti trudeći se naći pravi ton i frekvenciju misleći pri tome kako će se tako na koncu ipak sjetiti što je to vidio ili doživio, no nakon nekog vremena uspio je samo dokučiti da se to imalo dogoditi za vrijeme posjeta Durginom hramu. Sjetio se trenutka opraštanja od Indre i ozbiljnog lica starog Gobinda koji je tvrdio kako se nestavši u šumi iz nje nije vraćao punih pola sata. Kristijan je bio siguran da je tada doživio nešto veličanstveno na što ga je asociralo njegovo stenjanje i vriska, a misao o izgubljenom događaju morila ga je više od spoznaje da se ne može sjetiti što se dogodilo nakon incidenta u Itarsiju. S razlogom. U sebi je znao da će mu Subramanja s vremenom o tome sve ispričati, dok su izgubljena sjećanja na događaje kod Indre ovisila o hirovitosti bolesti koja se igrala s njim kao što se Gana zabavljao vitlajući bespomoćnu prašinu.

Te je večeri na prostirku između njih Subramanja spustio pladanj s narezanim voćem. Starac je vidno oporavljenom Kristijanu ispričao kako je dospio k njemu. Svatko tko bi na stanici u Itarsiju ušao u toalet prekoračio bi Kristijana kao što se zaobilazi ostatke trulog voća na tržnici, sve dok nije naišao Subramanja koji je voditelju smjene odmah prijavio što je zatekao. Nakon što su malaksalog Kristijana hitro prenijeli u šefov skučeni ured, oko njega se sastalo malo vijeće uhvativši se brže bolje razglabanja o tome što učiniti s pretučenim strancem. Bio je tu voditelj otpreme vlakova, glavni kontrolor putničkog prometa, šef istočnog krila stanice, voditelj prodaje putničkih karata, šef smjene teretnog terminala i stari čistač Subramanja. Uvjerivši se da stranac nije u životnoj opasnosti, voditelj smjene je odmah zabranio da se zove policija, podsjetivši kako je veliko pitanje bi li uopće i došli s obzirom na to da slični napadi na njihovoj stanici nisu bili rijetkost i da je policija intervenirala samo u najtežim slučajevima. Uz to, kako Kristijan nije odgovarao na njihova pitanja već se samo smješkao, svi su se složili da bi policija s luđakom imala samo probleme, što bi pak moglo svima uzrokovati nevolje, pogotovo voditelju smjene. Šef blagajnika dodatno je olakšao odluku naglasivši kako je svima poznato da je lokalna policija sklona grubostima i birokraciji, pa je ubrzo odlučeno da se Kristijanovo premlaćivanje zataška, a Kristijana bez halabuke skloni sa željeznice. Isti je činovnik predložio da se u ured voditelja smjene redom pozovu svi blagajnici ne bi li ga koji od njih možda prepoznao na što su se svi okupljeni složili. Srećom, jedan od njih, brkati službenik balonastih obraza, vidjevši Kristijana, sjetio se kako je ovaj tražio kartu do Nagpura, a s obzirom na to da je Subramanjin zet u tom pravcu često vozio kamion, ubrzo je dogovoreno kako će se stari čistač pobrinuti da Kristijan nastavi put što dalje od vlakova, a do tada će mu i osigurati krov nad glavom i hranu.

Kristijan je bez problema prepoznao miris ananasa, manga, dinje i banana. Banane su mu posebno bile drage. One koje je čitavog života jeo, bile su sasvim drugog okusa. S razlogom, brale su se prije zrenja, pa bi zeleno voće dozrijevalo u kontejnerima. Ove pak dočekavši berbu na stablu, bile su slatke poput meda, a u ustima su se topile poput pudinga. Subramanja je Kristijanu otkrio plan:

– Muž moje kćeri svaki tjedan vozi prema jugu. Kroz koji će te dan povesti i ostaviti u Nagpuru.

Kristijan je bio zadovoljan razvojem događaja, pogotovo svojim držanjem u novoj situaciji. Osjećao je mir, zadovoljstvo i ispunjenje. Ni jednog se trenutka nije obeshrabrio vjerujući kako i bez novaca može stići na cilj.

– Lopovi su ti sve uzeli! Nisu ti ostavili ni odjeću. Obukao sam te za put.

Zahvalio se uz plitki naklon. Subramanja ga je uzeo za ruku i u dlan mu spustio drveni predmet kojeg je Kristijan nekoliko puta pomilovao jagodicom palca. Prepoznao je slonoliku figuru.

– Slon! – zaključio je Kristijan.

– Ganeša! – odvratio je Subramanja. – On otklanja sve prepreke. Neka ti se nađe na putu.

– Slon je dovoljno jak da može otkloniti svaku prepreku! Ima smisla! – odgovorio je Kristijan smiješeći se.

– Ganeša nije slon – objasnio je Subramanja na što se Kristijan namrštio pozornije dodirujući figuricu. – Ganeša je Bog sa slonovom glavom. On je Šivin sin. Slon surlom može iz prašine podići iglu ili u šumi iščupati stablo. Ali Ganeša može puno više. On surlom uklanja sve prepreke.

Kristijan je još nekoliko puta prstima sporo i pedantno prešao preko drvene figure pozornije se zaustavivši na gornjem dijelu.

– Pukla mu je jedna kljova?

– Ganeša ima samo jednu kljovu – odgovorio je Subramanja. – Druga je pukla kad je ubio velikog demona, a onda je odlomljenim vrhom napisao Mahabharatu.

Kristijan je snažno stisnuo figuricu.

– I ja sam ubio neke svoje demone i pokušavam priču o svom životu privesti kraju.

Subramanja ga nije čuo nastavivši s velikim žarom prepričavati legende o Ganeši što je Kristijan protumačio starčevom ljubavlju prema ljubimcu Gani. I doista, starac se pogubio nižući čas zgode koje je tijekom života prolazio sa svojim slonom, čas opisujući kako je Šiva greškom svome sinu odrubio glavu da bi mu je nadomjestio glavom prvog bića na koje su njegovi podanici u paničnoj potrazi naišli. Dobar dio svega Kristijan nije niti čuo. Dijelom se mislima otisnuo u Istru šećući kroz Premanturu, a dijelom nije uspio razumjeti okoštali južnoindijski naglasak koji je Subramanja u zanosu rafalno ispaljivao. Ipak, nakon svega što je starac ispripovjedio, rekao je ono što mu je prvo palo na pamet:

– Priznajem da mi je jako čudno što se životinja štuje kao božanstvo.

– Nije li božanstvenost u svakom biću? – odgovorio je starac i nastavio: – Slon je uzor svemu ljudskome. Jak je, ali miran. Odlučan, ali strpljiv. Kada slon nešto odluči, nitko ga u tome ne može spriječiti. Kada osjeti da mu je vrijeme umrijeti, drži se pogrebnog rituala poput čovjeka. Zaputi se na posljednje konačište i ne staje dok ne stigne tamo. I tebi Ganeša može biti uzor.

– Kako? – zapitao je Kristijan.

– Mušaka – odvratio je Subramanja. – Mušaka na sanskrtu znači miš.

Kristijan se nasmije uzimajući krišku manga s pladnja.

– Miš?

– Da, miš – nastavio je starac veselo. – Ganeša sjedi na mišu. On je njegovo vozilo koje kontrolira, a mušaka znači i lopov. Ljudski um se ponaša kao lopov. Ako ga ne kontroliraš, on će djelovati kroz osjetila i ukrasti će ti osjećaj za istinu. Trebaš kao Ganeša kontrolirati lopova, svoj um. Osim toga tebe su lopovi opljačkali.

– Jesu – odgovorio je Kristijan koji se počeo smijati punih usta. – Ali um mi je upravo uskratio vid, tako da sad imam jedno osjetilo manje za kontroliranje.

– Blago tebi! – podviknuo je Subramanja.

Zašutjeli su na kraće vrijeme mljackajući slatko voće. Nakon nekoliko zalogaja, Kristijan se opet našalio:

– A čini se da i Ganeša i ja imamo problem s glavom.

– Ganeša nema problema. Ganeša otklanja probleme. A nemaš ni ti. Uzeli su ti sav novac, ali ipak ćeš stići u Nagpur. Vidiš? Nema problema.

Kristijan se prisjetio slonova koji su plesali između bambusovog lišća na svilenim zavjesama u blagovaonici roditeljskog stana u Rijeci. Sjetio se i kućnih bršljana koji su se uspinjali duž drvenih greda između blagovaonice i kuhinje, uspoređujući te motive sa Subramanjinim dvorištem. Dohvativši još jedan kolut ananasa, Kristijana ispuni slatkasti miris, na kratko se zamisli i odjednom mu sve postane bistrije. Sjetio se kako je Erich tijekom razgovora u vlaku nožem rezao kriške ananasa i kako je vidio njegovu torbicu s novcem kada je Kristijan preko glave navlačio brojanicu. Zato je Nijemac i napustio kupe čim je Kristijan zadrijemao. Odrezao je remen i izašao s njegovim novcem. Kristijan se nasmiješio pomislivši: „Erichu je novac sigurno trebao više nego meni“. No i dalje ga je žuljala burna reakcija na kolodvoru. Razmišljao je zašto ga je naljutio čovjek koji je preko reda kupio kartu, a s druge je strane bio pun razumijevanja za lopova koji ga je u sred dalekog svijeta ostavio bez prebijene pare. Progutavši zalogaj, smirio je disanje i začuo svoju misao:

„Iako je sve baš onako kako treba biti, ne možeš okretati glavu od nepravde. Slušaj srce i djeluj.“

„Djelovao sam, ali sam ipak osjetio ljutnju.“

Kao nikad do tada, misao se oblikovala poput toplog glasa kojeg je gotovo mogao čuti:

„Dobro si shvatio ljutnju! Napravio si veliki odmak od sebe kakav si bio prije samo tjedan dana.“

„Ne razumijem. Osjetio sam ljutnju. Bio sam uznemiren, uzbuđen, srce mi je tuklo, teško sam disao…. kako to može biti dobro?“

„Dobro si se postavio prema ljutnji. Kako si do sada doživljavao osjećaj ljutnje? Kako si ga sebi tumačio?“

Kristijan je sjedio poput porculanske lutke, blijed i nepomičan. Disanje mu je bilo ritmično, ali sporo. Razmišljao je o pitanju i konačno ga razumio.

„Obično bih rekao… ljut sam!“

„Da, a sada si rekao da osjećaš ljutnju. Razumiješ li razliku?“

„Da. Ja nisam ljutnja. Ne dopuštam sebi da budem taj osjećaj. Dopuštam da ga prepoznam, da dođe i prođe, ali ne i da se poistovjetim s njim.“

„Ti nisi ljutnja. Ti si čista ljubav. Uz tu spoznaju ne trebati nijedna druga.“

„Ljutnja je osjećaj, a osjećaj je svojstven tijelu. Ja nisam tijelo, već ljubav. Ali i ljubav je osjećaj?“

„Ispravna dvojba. Tvoja svijest lakše shvaća stvari ako ih stavi u kontekst konačnoga. Svemir je konačan, Svijest je beskonačna. Svijest čak i Boga stavlja u taj kontekst, a treba shvatiti da ne postoji pojam Bog, već daleko obuhvatniji pojam Božanskosti. Isto tako Ljubav je mrtav pojam, dok je Ljubljenje vrlo živ. Dakle ti nisi Ljubav već Ljubljenje. Tvoje srce je motor koji proizvodi energiju ljubavi, koja je tebi kao Ljubljenju jedina hrana koju trebaš.“

– Još jedi!

Subramanja ga je glasno prekinuo u razmišljanju.

– Trebaš vitamine, sutra te čeka put.

Kristijan u šaci stisne figuru Ganeše i odgovori:

– Pa i slon jede samo travu. Pa tko je jači od slona?