Snoputnik | Zoran Žmirić

RAZDVAJANJE OD SVOJEGA JA

Nepomično ležeći Kristijan se pokušavao upoznati s prostorom, no pogled mu je zahvaćao tek stropnu svjetiljku s tri neonske cijevi i dio zida. Tek nakon dužeg vremena odvažio se i pomaknuo glavu dodirujući bradom prvo lijevo pa potom desno rame. Bio je okružen visokim zidovima boje bijele kave, pri čijem su se vrhu uz strop razvukle uske ružičaste i svijetloplave linije. Krevet na kojemu je ležao nalazio se u desnom kutu sobe. Pridigavši glavu, preko prstiju na stopalima vidio je dvokrilna vrata od tamno smeđeg drva s bogatom rezbarijom. Lijevo krilo bilo je učvršćeno u masivne štokove, a desno širom otvoreno prema hodniku koji je sudeći po ehu bio prilično dugačak. Pomaknuo je ruke osjetivši kako mu trnci brzaju tijelom. Micao je svaki prst posebno, prvo na rukama, pa onda i na nogama, da bi, provjerivši pokretljivost, dublje utonuo glavom u ležaj gdje ga je dočekao mekani jastuk. Savio je noge u koljenima i svalio se na lijevi bok. I dalje sporo trepćući konačno je do kraja upoznao spartansko okružje. Bila je to soba od jedva desetak kvadratnih metara, no dovoljno prostrana da u nju stane sve što je bilo potrebno; krevet s čvrstim željeznim okvirom, bijeli limeni ormarić i drvena stolica. Kraj uzglavlja je stajao stalak za infuziju pričvršćen na postolje s pet kotačića. Kristijan tada shvati da se nalazi u bolnici, što u njemu probudi davno zakopan osjećaj nemira. Pokušao se sjetiti kako je ovamo dospio, no prebiranje po mislima nije donijelo rezultata. Sjetio se kako je davno čitao da je u snu nemoguće shvatiti kada je san započeo što mu je bilo dovoljno da pomisli kako se protekli događaji nisu ni dogodili. „Nije valjda moguće da sam sve ovo umislio?“ Vrtio je po glavi scene s putovanja pokušavajući sklopiti mozaik. „Ako je sve bio san i ako sam sada u bolnici, to znači dvije stvari i obje mi se čine sasvim u redu. Prvo, nalazim se u Rijeci. Drugo, ipak sam na nekakvoj terapiji.“ Duboko je uzdahnuo puštajući neka mu jetki miris medicinskog materijala nadražuje nosnice. „Dobro je. Postoji šansa da ozdravim. Ako ispadne tako, prvo što ću napraviti… kupujem kartu za Indiju i idem kod Maje.“ No u to mu misli krenu u drugom pravcu otvarajući neke druge izglednosti, na što namršti čelo i pomisli: „A što ako je razgovor s Majinom majkom kao i odlazak u Savičentu isto bio fantazija?“ Iz dubine bića Kristijana počnu tresti valovi nemira. Sve što je na putu po Indiji proživio, ili je mislio da je proživio, činilo mu se stvarnije od stvarnosti koje se sjećao prije bolesti. Osjećao se izgubljen u dubokoj, mračnoj i hladnoj nemoći da spozna gdje je i kada prestala java i gdje mu je razum proizvodio slike hraneći ga obmanama. Nije imao načina da povuče crtu i odvoji istinu od iluzije. U mislima mu se niotkud pojavilo dobroćudno lice taksista Aslama koji mu se šaleći obratio: „Tražite Maju? Ja bih bio oprezan, maja na sanskrtu znači iluzija.“ Prstima je opipao glavu, no nije osjetio tragove kirurškog zahvata ili zavoja. „Nisam operiran, ali ipak, nešto se dogodilo, i što god to bilo, nisam nesretan. Iz svega se može nešto naučiti. Ako sam doista putovao Indijom, ponešto sam dokučio o svijetu i ljudima i tako si olakšao prihvatiti mnoge stvari… i odbaciti neke predrasude. Ako sam pak cijelo vrijeme ležao u bolnici i putovao mislima, barem sam raščistio s umom i naučio da se učiti, rasti, dijeliti, dopustiti, prepustiti i otpustiti može i bez kretanja i da učenje o strpljenju i naučena skromnost pomažu kako bi nevažne stvari maknuo iz fokusa.“

– Dobro došli nazad.

„Hvala,“ pomisli Kristijan, no odmah potom shvati kako to nije bio unutarnji glas na koji je navikao, jer unutarnje je poruke čuo na materinjem jeziku dok je dobrodošlica bila upućena na engleskom. Pokušao se polako pridići s boka. Snažne ga ruke nježno polože natrag u postelju. Pred njim se ukaže krupan čovjek mišićave građe. Nosio je bijele hlače ravnog kroja i bijelu strukiranu kutu kratkih rukava i bez kragne. Imao je dobroćudno okruglo lice i klikeraste plave oči ispod crnih obrva, a gustu sijedu kosu začešljavao je prema tjemenu. Bijela brada i brkovi bili su uredno podrezani. Bio je čist, njegovane kože i mirisao na toaletnu vodu duhanske arome s tragovima ljiljana i cimeta. Na desnoj strani grudi nosio je tamnoplavu pločicu s bijelim natpisom „Denis Bell M.D./Ph.D.“

– Probudili ste se iz kome. Kako se osjećate?

Kristijan se rastegnuo na krevetu pruživši ruke, očito tražeći pomoć da se pridigne. Uglađeni ga je doktor lako uspravio u sjedeći položaj i potom i sam sjeo na stolicu do njegovog kreveta.

– Osjećam se kao da u grlu imam čarapu.

Doktor je stavio ruku na Kristijanovo koljeno zagledavši se u njega. Lice mu je izgledalo prijateljski, a osmijeh iskren.

– Imali ste lagani srčani udar. Ništa strašno, ali s obzirom na vaše stanje, nije bilo naivno.

Kristijan se nesvjesno primio za grudi.

– Kako mislite „s obzirom na moje stanje“? Mislite li na bolest s kojom…

– Mislim na to da imate dvadeset kilograma s krevetom – našalio se doktor i odmah nastavio ozbiljnijim tonom, no s ništa manje obazrivosti. – Slabi ste i neuhranjeni. Iako slabašan, ovaj vas je infarkt zamalo ubio. Puka je sreća što se sve dogodilo ispred bolnice. Samim ste čudom živi.

„Samim ste čudom živi.“ Tim je riječima bio ispraćen iz KBC-a u Rijeci nakon što mu je dijagnosticiran tumor, da bi sad, s istima bio dočekan, opet od liječnika, ali na drugom kraju svijeta. Zagledavši se bolje u modru pločicu s imenom, Kristijan primijeti da se specijalist koji mu je kod kuće dijagnosticirao tumor i liječnik koji stoji iznad njega, jednako zovu. Denis Zvonarić i Denis Bell.

– Je l’ to meni odzvonilo? – našalio se sam sa sobom pokušavajući se ohrabriti osmjehom.

Misao mu opet pobjegne na liječnikove riječi. „Samim ste čudom živi.“ Dugo su mu odzvanjale u glavi prije nego se odlučio kako iskoristiti preostalo vrijeme. Sad ih se opet sjetio pomislivši: „Nije li život sam po sebi dovoljno veliko čudo? Nije li čudo da se od pedeset milijuna spermija baš taj jedan koji me stvorio, uspio izgurati ispred svih? Nije li već ta činjenica dovoljna da se od trenutka rođenja osjećam kao pobjednik? Može li biti većeg čuda od toga? Koliko god dugo živio i na kakav god način skončao život, koje čudo veće od rađanja čovjek može iskusiti? Pedeset milijuna spermija! Kad bi na tomboli organiziranoj za pedeset milijuna ljudi, čovjek odnio jedinu nagradu, ne bi li taj osjećaj bio prihvaćen kao blagoslov kojim te sreća voli? Ne bi li čovjek osjetio posebnost, povlasticu, zahvalnost što si počašćen, ti jedan od mnogih? Zašto onda o daru života ne razmišljamo na jednak način kada je istina da veći dar nikad i nitko nije dobio? Samim sam čudom živ? Naravno da jesam, od onog trenutka kad sam izašao iz majke i udahnuo. Sve ostalo je ljubavni odnos sna i stvarnosti, bez obzira vidimo li iluziju kao zbilju ili zbilju kao iluziju. Čašćeni smo činjenicom da smo tu, sada, u ovom trenutku, izbrisane prošlosti i nenapisane budućnosti. Mi jedini, jedinstveni, posebni, odabrani i počašćeni.“

Doktor Bell dohvati Kristijanov potiljak prinoseći mu lončić mirisnog čaja. Kristijan ovlaži usne i srkne dugačak gutljaj. Želudac mu ispuni topla ugoda, a okus ga podsjeti na čaj koji je s Gobindom i Indrom pio ispred Durginog hrama. Taj ga je osjećaj u hipu vratio u trenutak kad mu je čaj s jakim začinima digao želudac zbog čega je otrčao u gustiš. Usmjerio je misli u čas kada je olakšanog želuca bio privučen čudnim zvucima koje je poželio pratiti. Umjesto da se vrati svom domaćinu Indri, krenuo je puteljkom koji se provlačio kroz šumarak vitkih mladica bambusove trske. Sjetio se osjećaja škakljanja mekanih listova po licu i dok je dlanovima nježno razmicao rosno zelenilo ne bi li ugledao prizor koji bi povezao s čudnim i nepravilnim jecajima što su dopirali iz gustiša. Nije mogao razaznati je li slatkasta aroma paljene trave koja ga je obavila bila uzrokovana tumorom ili je netko iz susjednoga sela doista palio stogove mirisnog bilja, no miris je prevladao osjetilima taman u trenutku kada je na tek koji metar ispred sebe, ugledao mladu pastiricu kako kleči nad mekanom prostirkom.

– Nalazite se u specijalističkoj bolnici par kilometara od Puttaparthija.

Kristijan je gledao u liječnikov dobroćudni lik, a misli mu krenu tražiti sjećanje na trenutak kad je dospio u bolnicu. Taman kad je želio još nešto priupitati, doktor Bell ga preduhitri.

– Molim vas, nemojte puno zapitkivati, jako je važno da se što više odmarate. Da vam udovoljim znatiželji, ispričat ću vam što je više moguće. Zovem se Denis Bell. Amerikanac sam i šef sam kardiologije u medicinskom centru Sveti Vincent u Normandyju, država Missouri. Posljednjih sedam godina godišnji odmor provodim u Puttaparthiju, točnije u ovoj bolnici gdje volontiram s kolegama iz cijelog svijeta. Možete biti spokojni, imam ogromno iskustvo s bolestima srca, a bolnica u kojoj se nalazimo specifična je po mnogo čemu.

Kristijanova mimika otkrivala je da ga tišti bezbroj pitanja, no suzdržao se vidjevši da doktor odgovara na sve njegove upite i prije nego bi ih postavio. Sjedili su blizu, jedan naspram drugoga, prisno, kao što bi sjedili otac i sin. Pokraj vitalnog doktora Bella kojega je tek koja godina dijelila od mirovine, mladi je Kristijan izgledao djetinje krhko i nezaštićeno. U razgovoru je saznao da je Bell tijekom mnogo godina provedenih u medicini sebi i obitelji osigurao više nego ugodan život. Velika kuća, putovanja po svijetu, školovana djeca, stekao je i ugled u društvu. No onda je u jednom broju medicinskog časopisa na koji je bio pretplaćen, pročitao reportažu o specijalističkoj bolnici na jugu Indije. Bolnica se nalazila na pustopoljini nekoliko kilometara od zabačenog sela Puttaparthi i u cijelosti je bila izgrađena od donacija. Na dan svečanog otvorenja, vrpcu na ulazu bolnice presjekao je doktor Christiaan Barnard iz Južnoafričke republike, kirurg koji je prvi u svijetu uspješno presadio ljudsko srce. Bolničko osoblje, od spremačica, kuharica i čistačica, do medicinskih sestara i liječnika, svi su radili besplatno, a liječenje je u bolnici bilo dostupno svima bez obzira na njihovo imovinsko stanje. Fasciniranog pričom o neuobičajenom projektu, doktora Bella okupirala je misao o vrhunskoj medicinskoj skrbi koja ne bi smjela biti povlastica bogatih. U svom je dugogodišnjem radu svjedočio velikim medicinskim dosezima, da bi potaknut novinskim člankom shvatio kako je za mnoge ljude u svijetu sofisticirana medicina tek puki san, a dodatnu intrigu priči davala je prisutnost doktora Barnarda koji je bio uzor svim kardiolozima u svijetu. Na koncu se odlučio uputiti u Indiju i osobno iskusiti sve ono o čemu je članak govorio, vjerujući kako se u Puttaparthiju nalazi model koji bi se mogao preslikati na zapad. Već za prvog posjeta bolnici, doktor Bell je ostao puna tri tjedna upoznavši liječnike koji su svoje vrijeme i znanje nesebično stavljali drugima na raspolaganje. Bell se prisjetio mladosti i razloga zbog kojega je upisao medicinu, a kojega je po putu zaboravio. Od tada je svake godine čitav godišnji odmor koristio kako bi u ovoj neobičnoj bolnici besplatno liječio ili operirao siromašne sa srčanim tegobama.

Topli doktorov glas polako se udaljavao. Prije nego li ga je savladao umor, Kristijan je uspio čuti priču o tome kako ga je bez svijesti do bolničke kapije doveo lokalni taksist te da je doktor Bell cijelo vrijeme bdio nad njim sve dok se nije probudio iz kome, kao da je Kristijan bio jedini pacijent u bolnici. Bio je zadivljen tolikom ljudskošću i predanošću, ali istovremeno i zbunjen činjenicom da nije odmah primijetio kako mu se vratio vid. Također, sad kad je toga postao svjestan, tome nije davao značaja.

Više se bavio mišlju o svom buđenju. Pitao se koliko je vremena proveo bez svijesti računajući da se poslije toliko godina nespavanja, sada po nekoj logici stvari konačno trebao osjećati odmornim i krepkim, bez obzira na to što je uzrok spavanju bio izazvan na neprirodan način. S druge strane, nimalo se nije pitao kako je uopće moguće da je preživio stanje sna. Čuo je vodu u ušima i osjetio kako ga preplavljuje šumeća bjelina. Nije znao koliko je vremena prošlo u praznini, no kada je otvorio oči noć je već odavno bila gluha. Doktor Bell je drijemao na stolici do kreveta. Kao da je netko upalio projektor i na suprotnom zidu puštao film, Kristijan je gledao ispred sebe i jasno se prisjetio vožnje s Aslamom.

*

– Gospodine Kristijane!

Aslamov glas bio je mekan, skoro dječački, a ton prijateljski.

– Da, Aslame?

– Vi niste običan turist, zar ne? – tražio je Aslam potvrdu svog zaključka.

– Nije li to očito, Aslame? – nasmijao se Kristijan.

– Jest. Čak i na prvi pogled. Iako se ovim krajevima smucaju svakakvi čudaci, vi ste ipak potpuno drugačiji od svih koje svakodnevno vozim.

Džip je odjednom usporio. U nižoj brzini savladao je dugački i oštri desni zavoj nakon čega je motor opet zaružio dajući vozilu novo ubrzanje. Kristijan je po tome zaključio da su sišli s glavne ceste na neku znatno manje prometnu.

– Nisam tu zbog turizma. Idem u Puttaparthi potražiti nekoga.

Kristijan je mislio kako je time zapečatio razgovor, no Aslam je kao i svaki indijski taksist bio razgovorljiv, a napadnost je ublažavao pretjeranom, no nimalo iritantnom ljubaznošću.

– Sve u Puttaparthi vodi isti razlog, gospodine Kristijane. Ne vjerujem da je s vama drugačije.

– Hm, zbog čega ljudi idu u Puttaparthi, Aslame? – zainteresirao se Kristijan.

– Kako bi vidjeli i doživjeli istinu, gospodine – zapjevušio je taksist.

– Znači, to selo je mjesto nekakvog hodočašća. – shvatio je Kristijan. – To je baš lijepo. Evo, ako hoćete, i ja sam tragalac, ali neke druge vrste.

– Što vi tražite, gospodine? – radoznalo će Aslam.

Iako mu se ovakav razgovor činio krajnje djetinjastim, Kristijan je prihvatio igru pitalica i odgovora.

– Ona koju tražim, zove se Maja, Aslame.

– Maja? – nastavio je Aslam sa zagonetkama koje su ga vidno zabavljale. – Zašto pored istine tražiti iluziju, gospodine Kristijan?

– Maja nije iluzija, Aslame. Maja je moja stvarnost, stvarnija je od istine, vjeruj mi.

Zadovoljan razgovorom, Aslam se uskoprcao na svom sjedištu veselo nastavljajući s mudrovanjem. Bio je razdragan i ispunjen dobrom voljom kao glumac koji nekome, sebi bliskome, želi pokazati kako je dobro naučio tekst.

– Tražite Maju? Ja bih bio oprezan, maja na sanskrtu znači iluzija.

– Eto, meni je Maja najvažnija i najstvarnija na svijetu, Aslame. Nema veće istine od te.

– Gospodine Kristijane, Maja je neka žena? – pokušavao je do kraja razumjeti taksist.

– Jedina koja mi je ikad nešto značila, Aslame, ako mogu biti do kraja iskren?

– Cijenim vašu iskrenost. Hvala vam na povjerenju – odvratio je taksist baratajući volanom.

Zašutjeli su na nekoliko minuta, a onda je Aslam nastavio.

– Jedno vam se mora priznati, gospodine Kristijane. Vi nemate iluzija o tome što želite.

– Aslame, jednom su mi rekli da je dovoljno ne biti vezan kako bi se čovjek oslobodio iluzije. Ne osjećam vezanost, samo nezadovoljenu potrebu da stavim točku na „i“.

– Putujete izdaleka, gospodine?

– Reći ću ti od kuda putujem ako se konačno opustimo i prestanemo jedan drugoga zvati gospodinom.

– Dogovoreno… – zadovoljno je prihvatio Aslam naglo zatvorivši usta da svog putnika opet ne oslovi gospodinom.

– Kristijan! – podsjetio je veselo Kristijan na svoje ime, želeći opustiti Aslama.

– Dogovoreno, gospodine… ispričavam se. Kristijan – zbunjeno se nasmijao taksist.

– Putujem iz Europe. Zemlja se zove Hrvatska.

– Hrvatska? – ponovio je Aslam kao da se prisjeća imena koje je već čuo.

– Da, tako se zove moja zemlja. I ne, nismo dio bivše Rusije.

Aslam je zadovoljno počeo poskakivati. Na vrlo razumljivom hrvatskom uzviknuo je:

– Kako si? Dobro! Ja sam Hrvatska!

Kristijan začuđeno podigne obrve:

– Znači, često vozite ljude iz Hrvatske?

Aslam je nastavio pokazivati svoje znanje:

– Hrvatska, Zagreb! Kako si? Dobro! Kristijan isss Hrvatska!

Kristijan nije znao treba li se na to nasmijati pa je ostao pritajeno ozbiljan. Aslam je nastavio mekanim engleskim akcentom:

– Svi traže istinu, Kristijan traži iluziju. U Puttaparthiju živi Sathya, ali Kristijan traži Maju!

Kristijan je prekinuo besmisleno nabrajanje uzviknuvši:

– Ček’, ček’! Ček’ malo! Stani.

Aslam je naglo zašutio pobojavši se da je brbljanjem uznemirio svog putnika. Kristijan je umirio glas i skoro pa tiho nastavio:

– Aslame, ne pratim te više. Evo, predlažem da mi polako objasniš o čemu govoriš.

Aslam se iskašljao i zadovoljno nastavio:

– U Puttaparthiju živi Sathya Narayana! Sathya znači Istina, Narayana znači čovjekov put. Nara je čovjek, Ayana je put. Čuli ste za ep Ramayana? To znači put Gospoda Rame. Tako i Narayana znači čovjekov put. Sathya Narayana je dakle istina kao čovjekov put, O. K.? Ali Narayana znači još nešto. To je ime gospoda Višnua, najvišeg vedskog božanstva. Sathya Narayana je dvoje u jednome, istina kao čovjekov put i najveća božanska istina…

– Aslame?

– Molim, gospodine? Oprostite. Recite, Kristijane? – zbunio se Aslam.

– Tko ili što je Sathya Narayana, pobogu?

– Veliki guru, svetac, avatar, živi Bog – uzvikne uzbuđeno taksist.

– I zbog njega milijuni ljudi dolaze u Puttaparthi? – zaključi Kristijan.

– Pa daaaaaa! Vi ste, Kristijane, jedini čovjek kojega sam ikada vozio u Puttaparthi, a da to nije znao.

Džip je još jednom usporio, toliko da se učinilo kako će se Aslam parkirati uz cestu. Nakon još jednog dugačkog zavoja, nastavili su znatno neudobnije. Kristijan je shvatio da su izbili na zemljani put. Aslam je nastavio razgovor.

– Ali, Kristijane, nemoj me ništa pitati o hinduskoj religiji, molim te, ja se u to slabo razumijem.

– A baš sam te htio pitati da mi ispričaš nešto više o tom Višnuu…

– Za hinduse Višnu je najveći Bog, kao što je za mene Alah.

Kristijan se kvrcnuo štapom po čelu.

– A ja sam mislio da si ti hindus…

– Ne neeeee. Pa moje je ime Aslam. Kao Alahov nauk. Razumiješ? Aslam?

– Misliš Islam? – rastumači sebi Kristijan.

– Da, da, Aslam! Kao što je tvoje ime Kršćanin.

U trenutku Kristijan osjeti žareći pritisak između obrva. Stisne zube i u čas doživi intenzivnu bjelinu. Žmirkao je nazirući ispred sebe sivkaste sjene koje stadoše poprimati oblike. U nekoliko idućih treptaja konačno shvati da mu se vraća vid. Položivši štap na sjedalo, zategnu kažiprstima sljepoočnice i zagleda se ispred sebe. Učinilo mu se kako vidi „Jedrenjak u magli“, Wiehlerov goblen što je visio na zidu naspram kreveta u njegovoj sobi u Rijeci.

– Znaš li što kažu ljudi koji dolaze u Puttaparthi?

Aslam je iznova započeo razgovor, no sad su riječi nešto teže dopirale do Kristijana.

– Kažu da, tko god dolazi u Puttaparthi, rastavlja svoje ja. Razumiješ? Put Apart The I. Puttaparthi! Najveća svrha čovjekovog učenja u životu jest razdvojiti se od svojega ja.

Pred Kristijanovim očima razišla se magla. Ono što mu se do tada činilo kao slika jedrenjaka u zapjenjenom oblaku postalo je sitno tijelo taksista Aslama čija su uska ramena virila iznad naslona vozačkog sjedala. Aslam je govorio i govorio, a Kristijanu je u glavi odzvanjalo tisuću zvukova. Buka automobilskih i kamionskih motora, rika slonova i lavež seoskih pasa, metalni glasovi što sa kolodvorskih zvučnika čitaju vozne redove, kloparanje vlaka po tračnicama, zapljuskivanje valova Gangesa o stepenaste obale Benaresa, noćna pjesma žena tankih glasova, bućkanje vesla po površini rijeke, mantre dubokih vibracija od kojih se ježe sve dlake na tijelu, piskave sirene što nestaju duž autoputa, grmljavina avionskih motora, žamor ljudi na aerodromima, cvilež bure u granama smreka, čitanje prezimena po bolničkim hodnicima, tulež brodova i škripa dizalica u riječkoj luci, zaglušujuće detonacije što se spajaju s oštrim i kratkim rafalima automatskih pušaka… Kristijanu se bol rastegnula preko čela, no nije uspjela pomutiti saznanje da mu pred očima opet plešu žive slike. Cijelo je vrijeme smireno iščekivao povratak vida, ni trena ne dvojeći da će se to i dogoditi. Zbog strpljivosti i povjerenja, osjećao je ljekovito zadovoljstvo. S grimasom koja je na licu miješala osjećaje užitka i čekićanja u lubanji, Kristijan je Aslama objeručke povukao za ramena.

– Aslame! Ja opet vidim!

Aslam nagazi na kočnicu i zaustavi džip pokraj ceste uz bijele željezne rešetke učvršćene ružičastim zidanim stupovima. Bila je to ograda koja je opasavala nepregledan svježe, zelen travnjak kroz koji su vijugali popločeni puteljci dovoljno široki da njima prođe automobil. Iza ograde poleglo se dvorište koje je pripadalo ogromnom polukružnom zdanju kojega je tvorilo nekoliko povezanih zgrada u čijoj je sredini dominirala valjkasta građevina kupolastog oblika nalik na okrenuti kristalni pehar. U dnu zgrade isticala su se tri ulaza čiji su se lukovi spajali pri vrhu, vodeći pogled promatrača preko velikih staklenih prozora do okruglih, bogato izrađenih čipkastih rozeta. Vrh kupole krasio je šiljak u obliku lotosovog cvijeta. Sa svake strane glavne zgrade stražarilo je po jedno manje valjkasto zdanje širokog krova nalik afričkim safari šeširima. Iz daljine je ovaj kompleks nježnih ružičastih zidova izgledao poput torte postavljene na zelenom stolnjaku, a dodatni koloritni spokoj uokvirivale su ljubičaste planine što su provirivale iz zaleđa. Aslam se već do pola ugurao na zadnje sjedalo pomažući Kristijanu da izađe, pri tome ushićeno dižući galamu.

– Čovjeku se vratio vid! Ovaj čovjek je progledao!

Kristijan je napokon vidio svog vozača. Bio je to nizak i mršav čovječuljak kojemu je glas potpuno odgovarao. Nosio je tanku, bijelu, jednodijelnu pamučnu haljinu, tjemena prekrivenog okruglom kukičanom kapom od bijelog konca. Dugačke rijetke dlake na licu vijorile su padajući prema prsima, a kroz tamne usne boje suhih šljiva nazirala su se dva velika, široko razmaknuta zuba što mu je osmijeh činilo neodoljivim.

– Dođi, Kristijane! Ovo je veliko čudo!

Kristijan se osvrtao oko sebe primijetivši kako se oko njih okuplja gomila koja je do tada stajala po strani, vjerojatno čekajući neku od lokalnih autobusnih linija.

– Čim smo ušli u Puttaparthi, čovjek je progledao!

Aslam nije prestajao vikati, kao da želi ohrabriti gomilu neka im priđe i sami se uvjere u njegove riječi.

– Čim je došao na ovo sveto tlo, ovome se čovjeku vratio vid!

Kristijan je pokušao zaustaviti Aslama, no ovaj je pao u takav ushit da ga ništa nije moglo obuzdati.

– Slijepac je progledao u mom taksiju! Blagoslovljen neka je Bog!

Gomila se sad već dobrano okupila oko džipa. Kristijan je osjetio nelagodu još jednom zazvavši Aslama.

– Aslame, prestani s tim…

Kao da ne čuje nikoga osim sebe, Aslam je i dalje stvarao euforiju galameći i hvatajući se za glavu. Ljudi koji su sad već u cijelosti okružili Kristijana krenuše se tiskati oko njega ispitivački ga promatrajući. Iz gomile se izdvojila žena s djetetom na rukama. Prinijela je dijete Kristijanu govoreći:

– Svami! Blagoslovi nas! Blagoslovi moje dijete.

Kristijan se pokušao obraniti, no gomila se natiskala oko njega pružajući ruke kako bi ga dotaknula. Nekoliko je prosjaka kleknulo sa strane i počelo s molitvom ispruživši dlanove prema nebu. Aslam je i dalje vikao na sav glas. Kad je na desetke ruku zarobilo Kristijana, on u trenu osjeti kako mu se iz želuca penje mučnina. Zavrtjelo mu se u glavi, a u prsima osjeti vrućinu koja se poput vode pod pritiskom penjala i udarala u sljepoočnice. Udahnuo je punim plućima i iz sveg glasa zaurlao na hrvatskom:

– Dosta!!!

Promukli se krik razložio svud uokolo, a okupljeni su se ljudi u tren ukipili. Kristijan je osjetio bijes kakvog nikada prije nije iskusio. Iako se svjetina počela razilaziti, više se nije mogao zaustaviti. Prišao je Aslamu i dohvatio ga za tanku nadlakticu tresući ga. Urlao je na njega iz sve snage:

– Dosta mi je više vas Indijaca! Sve filozof do filozofa! Hindusi, budisti, muslimani i Sikhi! Ne znaš tko je pametniji od koga! Sve znate i svima solite pamet. Zabadate nos u tuđe stvari i uzimate si za pravo sve dovoditi u red!

Ne razumjevši ni riječi, Aslam se prestrašeno skutrio kraj vozila, a nekoliko je prosjaka pobjeglo na drugu stranu ceste. Vratar s glavnog ulaza izašao je na put kako bi vidio od kud se odjednom stvorio takav metež. Doviknuo je Kristijanu neka se stiša jer se nalaze pred bolnicom, no njemu su se oči još jače zakrvavile, a vrućica mu je obuzela tijelo. Izvan sebe od gnjeva nastavio je na svom materinjem jeziku:

– Puni ste životne mudrosti, je l’ da? Pa kako onda živite u ovakvoj bijedi kad ste tako pametni? A valjda možete kada vam je sve sveto i kada znate da je sve onako kako treba biti!?

Ljudi su se već dobrano povukli zauzimajući sigurnu udaljenost. Kristijan i Aslam stajali su sami pokraj ceste dok je vratar s bolničke kapije mahao rukom pokušavajući ih otjerati. Niski se taksist uvukao u sebe, a iz bademastih mu očiju navru suze. Hvatajući zrak, Kristijan je i dalje sipao bijes.

– Pa, dobro, što sam ja tu, Aslame? Atrakcija? Kakvu to predstavu izvodiš za ove jadnike? U tvome je taksiju progledao slijepac, je li? Ma u tvome se taksiju vozi Bog sveti osobno, Aslame! Eno ti ga Guru Nanak sjedi na prednjem sjedalu, a Krišna je prilegao na vrh krova. I Rama i Višnu i Šiva i Durga! Eno ih, čekaju te da ih odvezeš na aerodrom u Bangalore. I Ganeša ti maše surlom kroz prozor, a Isusa i Alaha možeš kasnije odbaciti do sela, sigurno ih čeka čudotvorac Sathya! Svi se voze u tvom taksiju! Blago tebi, Aslame, sada možeš dvostruko naplaćivati!

Kristijan je ostao bez daha. Okrenuo se oko sebe tražeći gomilu koja ga je do maločas opsjedala. Konačno, pustivši Aslamovu ruku, zateturao je cestom na što se nekolicina najupornijih znatiželjnika koji su se tu još neko vrijeme vrzmali, okrenula i žurnim korakom odmaglila duž dugačke ograde što je razdvajala cestu od bolničkog kompleksa na širokoj poljani.

– Ovamo dođite svi! Da vas blagoslovim! Evo, nosim narančaste krpe, to znači da sam guru! Svi ovamo! Ja sam istina i put čovjekov! Ja sam najveća božanska istina! Ja sam Bog koji hoda zemljom!