Snoputnik | Zoran Žmirić

BROJ KOJI NIJE SLUČAJAN (ISKUSTVO VODE)

Iako se na željezničkoj stanici u Benaresu mogla kupiti karta za dvije tisuće kilometara udaljeni Bangalore, između ta dva grada nije postojala direktna linija. Usporeni djedica gandijevske figure koji se jedva nazirao iza pulta Indian Railwaysa, savjetovao je Kristijanu da umjesto kupovine direktne karte za Bangalore, siđe na sljedećoj stanici u gradu Itarsiju i tu presjedne za Nagpur. Od tuda je mogao uhvatiti vlak prema Hyderabadu iz kojega je postojala brza linija za Anantapur, grad udaljen tek četiri sata od Bangalorea. Čudeći se, Kristijan je ipak zatražio kartu za Bangalore, no starac je odlučno odmahivao glavom tvrdeći kako je to loš izbor. Kristijan je razvio zemljovid gledajući gradove koje je morao proputovati. Prvo je kemijskom zaokružio polazište u Benaresu, tražeći uokolo prstom svoju iduću stanicu, grad Itarsi. Pokušao je razmišljati na koju ga stranu svijeta vodi put, no, začudo, nije se mogao sjetiti kako se zove ona na kojoj izlazi sunce, kao ni sve druge, pa čak niti odrediti koja je od njih na kojoj strani. Uzalud je gledao zemljovid pokušavajući dozvati u sjećanje ono što je znao još od osnovne škole. Da mu je u taj čas netko i spomenuo sjever ili jug, te pojmove ne bi mogao povezati ni s čim, zvučali bi mu strano kao da su izrečeni na bengalskom. Kristijana zapeče znoj ispod remena na zapešću, skine sat i odloži ga na pult, na što primijeti kako se Benares na karti nalazi na onom mjestu gdje je na brojčaniku sata stajao broj jedan. Našao je i Itarsi, smjestio se tek malo lijevo i pedalj ispod Benaresa, a iduća stanica Nagpur, neznatno u desno i koji centimetar niže. Okomito na Nagpur, posred karte Indije stajao je Hyderabad koji se Kristijanu učinio kao mjesto na kojemu bi se moglo pričvrstiti kazaljke sata, samo kad bi imao jedan takav u obliku Indijskog potkontinenta. Ne samo da je Hyderabad bio u srcu Indije, bio je i točno na polovici Kristijanove rute. Kroz Anantapur je povukao okomitu crtu prema Indijskom oceanu i konačno našao svojih posljednjih dvjesto kilometara puta, Bangalore koji se smjestio na mjestu gdje je na satu stajala šestica. Niski se službenik za prodaju karata digao sa stolice i promotrio iscrtane linije koje mu je Kristijan pokazao, na što je zadovoljno kimnuo glavom dodatno objašnjavajući kako je nemoguće uskladiti red vožnje u ovako velikoj željezničkoj tvrtki. Indija je premrežena s više od šezdeset tisuća kilometara tračnica povezanih sa sedam tisuća čvorišta što je čini najvećom prugom u Aziji, s čime bi problem zasigurno imao i manje ležeran narod od Indijaca. Zato je simpatični starac ustrajao na tome da je puno logičnije otići za Itarsi te tamo kupiti kartu do iduće stanice i tako redom sve do konca puta. Samo jedno kašnjenje na presjedanju, Kristijana bi moglo koštati desetak sati čekanja na idući vlak, jer kondukteri će uvijek dati prednost onome tko ima kartu kupljenu na stanici s koje je vlak polazio. Kristijan se konačno pomirio s čudnom naravi ovakvog poslovanja i više je nije preispitivao.

Iako je linija do Itarsija po voznom redu predviđala trinaest sati truckanja, to se gotovo uvijek produljilo za još nekoliko sati što je značilo sigurno kašnjenje na svaki sljedeći vlak. Prvi koji bi po rasporedu bio dostupan već bi bio pretrpan novim putnicima od kojih se gomila njih vozila bez karte držeći se s vanjske strane za vrata ili ležeći po krovovima vagona. U to se Kristijan i sam uvjerio dok su se na putu mimoilazili s drugim vlakovima koji su izgledali poput gusjenica što su ih napale raznobojne ose. Kompozicija se nije vidjela od buketa načičkanih ljudi, samo je lokomotiva koliko-toliko bila pošteđena opasne vožnje. Tko je imao kartu, trebao je imati ludu sreću da se kroz masu probije do svog kupea i preduhitri putnike koji su naumili zauzeti sjedalo, a očekivati da netko u takvom metežu napravi reda bilo je naivno. Onaj tko je jednom sjeo, teško bi se ustajao vlasniku rezervacije. Dogodilo bi se tako da s kupljenom kartom čovjek ostane u začepljenom hodniku ne stigavši do svog kupea, sretan što se uopće ukrcao, dok slijepe putnike koji su se povješali po vagonima policija nije ni pokušavala skinuti.

Kristijan je u vlak je ušao dobra dva sata prije polaska, zauzevši svoje mjesto u potpuno praznom kupeu, čudeći se pritom gdje je izostala najavljena gužva. Pomislio je kako ga je službenik željeznice sigurno prevario. Direktna karta za Bangalore morala je biti jeftinija od pet karata za pet etapa istog puta, no razbistrilo mu se pola sata prije zvižduka za polazak. Kao po naredbi, u nekoliko minuta stanicu je preplavilo more ljudi koji su nestajali u vlakovima poput mrava kad opsjednu odbačeni bombon. Nakon što je prvi val putnika s kartama popustio, uslijedilo je kratko zatišje pred najezdu onih koji su se brže bolje uspeli po krovovima vagona. Ljudi koji su ostajali na stanici dobacivali su putnicima zavežljaje, kofere i torbe, a začudna je bila i kolegijalnost slijepih putnika koji su objeručke prihvaćali ostale vukući ih k sebi na krov.

Kristijana su posebno fascinirali izrazi lica putnika s krovova. Svi su bili nasmijani, neopterećeni opasnim načinom vožnje kojeg su odabrali, radosni i uzbuđeni što su uopće ugrabili priliku za putovanje. Putnici smješteni u vagonima za njih su bili nedokučivi, svijet o kojemu nisu razmišljali, jednako kao što se ni ovi s kupljenom kartom nisu zabrinjavali onima s krova. Iako im je odredište bilo isto, kao i prijevozno sredstvo, svatko će od njih na svoj način doseći cilj. Ako u životu postoji svrha kojoj se teži, Kristijan je zaključio kako će je zasigurno svatko dosegnuti, bez obzira na koji način. Podsjetilo ga je to na mnogobrojna religijska učenja o kojima je slušao u Indiji, i o tome kako iako različita, sva govore o putu prema istome.

U kupeu s osam sjedala natrpalo se dvostruko više ljudi. Oni koji nisu mogli zauzeti komadić stolice, sjeli bi jedni iza drugih na tlo, na što su putnici sa sjedišta, da bi im napravili mjesta, pod sebe smotali noge. Dvoje se djece čak smjestilo u držačima za prtljagu zabavljajući se kao da leže u mreži za ljuljanje, a prtljagu, za koju u kupeu više nije bilo mjesta, izbacilo se kroz prozore i vezivalo konopcima. U čas Kristijan osjeti neizreciv sram zbog misli da ga je skrušeni starac želio prevariti. Osjetio se kao gol na trgu punom ljudi poželjevši mu se ispričati na lošim mislima. Zatvorio je oči i zamislio ga pred sobom, tu sitnu glavu bez kose s okruglim naočalama. Sklopio je ruke pred njim i naklonio mu se uz duboko štovanje. U mislima, starac mu je uzvratio osmijehom.

Otvorivši oči dočekao ga je još jedan osmjeh. Bijelac njegovih godina, bakrenog tena i svijetle kose s razdjeljkom duž tjemena koji se na zatiljku zakukuljio u debele zamršene pletenice. Četiri prsta dugačka brada s gustim brkovima uokvirila je rumene usne koje su mičući se otkrivale guste zdrave zube. Oko vrata je, u nekoliko uskih namotaja, nosio srebrni lanac koji mu je uz grlo prislanjao srebrni simbol nalik na broj trideset, kakvog je Kristijan u Indiji viđao na svakom koraku. Uz lanac, niz vrat se obavila i brojanica svjetlo smeđih kuglica što je nestajala u šarenoj košulji od lanenog platna ponad maslinastih hlača od istog materijala. Izgledao je poput tipičnog zapadnjačkog antiglobalista spremnog da u demonstracijama prvi ponese transparent.

– Turizam ili hodočašće? Možda oboje?

Engleski mu je bio čist i odsječen, s jedva primjetnim germanskim naglaskom. Kristijan je uzvratio osmijeh.

– Idem u posjet staroj prijateljici – odvratio je prvo što mu je palo na pamet.

– Ja sam Erich, iz Njemačke – predstavio se stranac.

– Kristijan, Hrvatska.

– Ooo, skoro pa susjed!? – veselo je viknuo Erich čvrsto se rukujući s Kristijanom pazeći da laktom ne udari nekoga od putnika koji su sjedili na tlu.

– Da, u ovom dalekom svijetu, imam osjećaj da sam sreo nekoga tko živi do mojih vrata – odvratio je Kristijan, a na pamet mu padnu njegovi prvi susjedi, Ognjen i Natalija.

– Kad sam napuštao Europu kod vas je bio rat. Traje li to još uvijek?

Erichov glas nije odavao uzbuđenje, no prizvuk pitanja bio je pomiješan sa znatiželjom i zabrinutošću.

– Rat je gotov – odgovorio je Kristijan hladno.

– Ahh. Dobro je – zaključio je mladić ležernije nastavljajući razgovor. – Ti si prvi puta u Indiji?

– Prvi puta – odgovorio je Kristijan.

– Ja sam sedmi, ili osmi? Možda i deseti. Ili više, ne znam ni sam. Krenuo sam prije tri godine i obišao veći dio. Prvi sam put bio s roditeljima još kao dijete, krajem ‘70-tih. Moji su bili poklonici Maharishi Mahesh Yogija. Hipi generacija, Beatlesi i te priče. Putovali smo sjevernom Indijom do Himalaja… Rishikesh, Haridwar…

Kristijan je slušao bez komentara.

– Nemaš pojma o čemu pričam, zar ne? – shvatio je Erich.

– Ne baš – odvratio je Kristijan rezignirano.

– Uglavnom smo se selili po Maharishijevim ašramima dok on nije odlučio putovati svijetom. Eto, prije par godina poželio sam sve to iznova proći, malo proširiti horizonte, ali ovoga puta bez ikoga. Mene ti ne drži mjesto, a i nisam sklon jednom učenju pa sam tražio znanja s više izvora. Uglavnom, u ovih nekoliko godina shvatio sam kako stvari funkcioniraju. Bio sam na Kumba Meli u Allahabadu, čovječe to moraš vidjeti. Kad u jednom trenutku deset milijuna ljudi uđe u svetu rijeku, ništa se ne može s time usporediti.

Erich izvadi preklopni nož i njime oguli sočni ananas. Nudeći Kristijanu kolutiće nastavio je pričati o svom boravku u Aurovilleu, eksperimentalnom gradu kraj Pondicherryja u Bengalskom zaljevu u kojemu je svatko dobrodošao živjeti i gdje se ne koristi novac. Pričao je kako je tu doživio istinsko zajedništvo shvaćajući smisao nevezanosti za narodnost. Nabrajao je svoje obilaske Krišninih hramova u Majapuru gdje je posebice isticao izvrsnu hranu koja se spravlja u krugu samostana, opisivao je predivni zrcaleći krajolik kraj jezera Pushkar u Rajasthanu, nizao detalje o posjeti hramu Venkateswara u Tirumali, o hodočašću Char Dham u kojemu se obilaze četiri sveta mjesta na četiri strane zemlje; Jagannath Puri na istoku, Dwaraka na zapadu, Badrinath na sjeveru i Rameshwaram na jugu. Dok je Kristijan razmišljao o stranama svijeta, Erich je pričao kako je meditirao u svakom od hramova. Opisivao je purpurne sutone na rijeci Brahmaputri i čamce koji njome nečujno klize, obale od sitnog pijeska bijele poput kokosovog brašna, narančasta jutra koja su monasi dočekivali pušući u velike školjke, svetišta visokih krovova oblika lotosovih latica u koje bi na svom putu ponekad zapeo mjesec… pričao je sve dok Kristijan nije odlutao duhom sastavši se s mjestom gdje nije čuo zvuk. Svijesti ga je vratio mekani dodir. Erich ga je nudio samosom, jastučićima od tijesta punjenim začinjenim povrćem i prženim u dubokom ulju. Kristijan je odmahnuo glavom odbivši hranu.

– Nisi gladan?

– Skoro pa nikad.

– Oooo, pa ti si moj guru – našalio se Erich gutajući jastučiće.

– Jedem jednom u par dana, uglavnom kekse.

Erich se prenerazio onime što je čuo. Čak je vidjevši Kristijanovu ozbiljnost prestao žvakati.

– To je vrhunska samodisciplina prijatelju, lišiti tijelo hrane kako bi pročistio misli. Svaka čast.

– Jednostavno nisam gladan i to je sve – odvratio je Kristijan objasnivši kako njegovo isposništvo nema veze s težnjom za duhovnim rastom.

Indijci su u kupeu čavrljali zujeći poput pčela. Erich je obrisao ruke o hlače gutajući posljednji zalogaj. Protegnuo se na klupi i došapnuo:

– Pričat ću tiho jer većina Indijaca razumije engleski. Jesi li primijetio nešto kod njih?

– Ne znam na što misliš – zbunio se Krstijan.

– Pa evo, pogledaj ih malo.

Kristijan stade promatrati svoje suputnike. Bilo je tu djece, žena, staraca, studenata… no nije im nalazio ništa zajedničkoga. Ne čekajući odgovor Erich je objasnio:

– Ne smrde.

– Kako misliš ne smrde? – preneraženo će Kristijan.

– Nemojmo se lagati – uzvratio je Erich. – U Europi ljudi zaudaraju, ne peru se. Uđeš u vlak i umreš od smrada. A u gradskom prijevozu da ne govorimo. Gdje god da na karti Europe staviš prst, u ma koji grad, znaš da te u javnom prijevozu očekuje zapuh i to ne svježeg znoja, nego onog ustajalog od par dana.

Kristijan je počeo njušiti zrak. Miris začina što ga je iza sebe ostavio Erichov ručak, nadjačavao je onaj od eteričnih ulja sandalovine i jasmina što je bubnjao sa žila kucavica ženskih vratova. Erich je nastavio:

– Peru se čovječe, svaki dan po nekoliko puta. Svi od reda, stari, mladi, bogati i sirotinja. Puno njih uopće nema uvjete za higijenu, ali se peru po selima u potocima ili na javnim slavinama. Ovi brkati sapunaju brkove po deset minuta, među dlanovima naprave toliko pjene da bi njome mogao oprati auto i onda trljaju, lice, vrat, prsa, ruke, noge i ne zaobilaze ni centimetar kože. Mnogi od njih žive u daščarama, spavaju na zemlji, neki i na ulici, po smetlištima, vjeruj mi ima i onih koji život provode kraj kanalizacijskih ispusta. U njih se uvlače mirisi hrane, goveda, trulog voća, izmeta i mokraće, ali sve im to ne ostavlja trag na koži.

Kristijan se prisjetio svog dolaska u Indiju.

– Ponekad teško prepoznajem mirise, ali aerodrom u Delhiju je odvratno smrdio.

– Veliki gradovi ponegdje smrde, ali govorim ti o ljudima. Pogledaj im žene.

Praveći se da i dalje gleda u Ericha, Kristijan je zavrtio brzim pogledom po Indijkama u kupeu. Bradati mladić se nasmijao otkrivajući zdrave zube.

– Sve su počešljane, nijedna im dlaka ne strši, svaka u kosi ima umetnuti vjenčić cvijeća, jesi li primijetio? Sariji i marame čisti su i ispeglani. A sve je ovo prijatelju donji sloj društva. Sirotinja ili vrlo blizu tome i sve izgledaju kao manekenke na pisti. Vidiš i sam da sari naglašava oblik tijela više nego što ga skriva, čak i ove duplo teže od tebe svoju ženstvenost nose na uzvišen način. Graciozne su u svakom pokretu. Obožavam ovaj narod.

Udobnije se namjestivši, Kristijan se zagledao u Ericha i upitao.

– Ti si stvarno dobro proučio sve detalje?

Erich neprimjetno kimne glavom prema ulazu kupea.

– Vidiš onoga do vrata. Kašmirac. Dvojica preko puta njega govore na divehiju, jeziku s Maldiva. Bračni par do tebe su Urdu, teško je reći koji točno jer Urdu se dijele u više od tristo grupa, ali najvjerojatnije su Balahari.

Kristijan pažljivo pogleda ljude u kupeu i ni po čemu ne primijeti da se međusobno razlikuju, pogotovo žene, jer sve su nosile tradicionalne sarije. Erich je nastavio:

– Dugo sam tu. Upoznao sam ih jako dobro. Nama oni svi izgledaju isto, ali samo u ovom vlaku ima ih iz skoro svih etničkih skupina, kojih pak ima toliko da ih ni oni sami ne mogu sve nabrojati. Jesi li primijetio da im na novcu iznos piše na desetak vrsta pisama?

– Ogromna zemlja – doda Kristijan. – Nije mi jasno što ih sve drži na okupu.

– Drži ih vjera – odgovori Erich.

– Koja vjera? U Indiji ima svih mogućih religija i na stotine njihovih frakcija?

– Ima, ali sve u osnovi imaju hinduizam koji se od ostalih velikih svjetskih religija razlikuje u jednoj jako važnoj stvari.

– Kojoj to?

– Hinduizam nema utemeljitelja.

– Ne razumijem – odvratio je Kristijan. – Kako nema utemeljitelja? Zar religije uopće imaju nekoga tko ih je osnovao?

– Pa zar nemaju? – glasno se nasmijao Erich.

– Upravo si rekao da hinduizam nema?

– Tako je, prijatelju – svetački mirno nastavi Erich. – Sve su religije u početku bile kultovi, potekle su od jednog učitelja kojeg se držalo prorokom. Budizam od Bude, kršćanstvo od Isusa, islam od Muhameda… Ali ne i Hinduizam. On počiva na Vedama, iskonskom znanju kojemu svi Indijci bezrezervno teže. To je koncept koji je sve nadživio. Ne zaboravi da su oni jedina civilizacija koja je opstala do danas, sve ostale su propale. Drevna Kina, Sumerani, Asteci… ali ne i Indija. Pogledaj kako su im žene obučene, pa to usporedi sa slikama iz hramova koje su naslikane prije tisuću godina. Indijke dan danas nose sarije na jednak način kao što su ih nosile i onda. Nikad nisu promijenile običaj, a zašto i bi kad sve funkcionira?

Kristijan je zahvalno slušao Erichovo iskustvo premećući misli i uviđajući da o većini stvari čovjek dobro govori, no ipak ga je nešto žuljalo.

– Erich, nešto bih te pitao.

– Pitaj slobodno – uzvratio je Erich raspoloženo.

– Rekao si da godinama putuješ Indijom i obilaziš sveta mjesta, iako mi se čini da je tu svaki drugi grad svet, kao i svaka druga rijeka ili planina, ali O.K. Prihvaćam to. Doista, to što ja dolazim iz neke druge kulture ne znači da je njihov pogled na svijet neispravan. No u tvojoj me priči najviše zainteresiralo to što si rekao da si shvatio način na koji tu stvari funkcioniraju, iako dolaziš s drugog kraja svijeta.

– Pa da, nakon toliko vremena… – uzvratio je Erich s napetošću očekujući pitanje.

– Po tome što ti tvrdiš, ispada da je dovoljno imati novaca i putovati Indijom, da bi se shvatilo ljudsku, ili ako hoćeš, svoju prirodu?

Mladić se sad već poprilično uzvrpoljio.

– Kako to misliš?

Kristijanu se vratila davno izgubljena želja za druženjem. Želio je do detalja odvagati svaku Erichovu riječ, razgledati je sa svih strana, opipati, omirisati, spustiti natrag među njih, okretati je dok čvrsto ne sjedne u smisao poput geometrijskog oblika koji se glatko smješta u kalup. Pitao se otkuda se nakon pustih godina samovanja, odjednom pojavila želja za iscrpnim razgovorom i čime je uopće bila potaknuta. Pomislio je kako je to moguća reakcija na Erichovu samouvjerenost kojom je ovaj razgovarao, malčice s visine, propovjednički i bez konstante u govorničkom žaru, kao da je istu priču vrtio sa svakim koga bi susreo. Možda je u prvih nekoliko navrata svoja iskustva i prepričavao gorljivo, no Kristijan je vjerovao kako se s vremenom ta emocija ohladila i da je mladi avanturist pripovijedajući o svojim iskustvima sam sebe uvjeravao u ispravnost odluka koje je donosio. Pitao se koliko je puta Erich sve to ispričao i koliko puta će mu još biti potrebno da čuje svoj glas kako izgovara jedne te iste riječi, prije nego se smiri i zadovolji svojim životom. No, bio bi to preobičan povod za Kristijanovo upuštanje u dublji razgovor, pogotovo sad, s bolešću koja mu je bez logičnog reda pomiješala i razbacala važne i nevažne stvari i zamaglila mu mogućnost prosudbe. Iako nije bio svjestan toga, duboko u sebi osjećao je da je povod razgovoru jednostavno trenutak u kojemu se našao. Nije ga zanimalo što je Erich proživio u prošlosti niti kakvi su mu bili planovi, jedino što mu je okupiralo pažnju bio je sadašnji trenutak u kojemu ga je sudbina posjela naspram čovjeka koji mu se obratio. Odlučio je ne ignorirati tuđu želju za njegovim društvom. Ako je na tren i pomislio da je ovo dobra kompenzacija za godine samotničkog života, ubrzo je tu ideju zamijenio odlukom da će dati značaj trenutku u kojemu se nalazi, sa svojim suputnikom, tu i sada.

– Razmišljam o tome kako si svoje trenutno znanje i iskustvo opravdao činjenicom da si na desetke puta posjetio sveta mjesta u Indiji, u njima se molio, jeo i spavao. To znači da svatko tko si to može priuštiti, može doseći isto? Ispada da onaj tko nema novaca za takve avanture nikad neće dokučiti znanje koje ti kažeš da si spoznao? Meni to nema smisla.

– Čekaj malo, govorimo li o duhovnim ili svjetovnim saznanjima? – odvratio je začuđeni Erich zainteresiravši se do kraja.

– O duhovnim, naravno – odvratio je ležerno Kristijan – Svjetovne stvari je dovoljno uočiti i naučiti. Da bi se razumjelo, treba doživjeti duhovni rast. Tvoj duhovni rast, ako sam te shvatio, možeš zahvaliti tome što imaš novaca?

Erich se uvrijeđeno zacrvenio. Kristijan se zapitao hoće li se već idućeg trena sjećati ovog razgovora i, ako neće, ima li smisla nastavljati, pogotovo na način koji se Erichu očito nije sviđao. Nije dugo čekao na reakciju.

– Ti, Kristijane, ili nešto nisi razumio ili si priglup.

Bez emocije na licu Kristijan je nastavio secirati.

– Da, moguće je da je oboje istina, pa mi, molim te, ako ti nije problem, pomozi shvatiti. Trebalo bi biti lako, ako sam glup opet te neću razumjeti, a ako nisam, uzdam se u tvoje znanje i to da će mi se ovoga puta sve razbistriti. Moje je pitanje dakle, kako na hodočašćima možeš duhovno rasti? Koja je uopće korist od obilaženja tih mjesta? Meni to izgleda kao da si mi rekao kako si stotinu puta bio na bazenu, a nisi ni slova rekao o tome jesi li ušao u bazen. Jesi li zaronio i doživio iskustvo vode? Pričaš mi o tome kako si gledao druge dok plivaju, kao da je to najveće iskustvo koje si uspio dobiti. Zanima me jesi li na Kumba Meli i na svim tim mjestima gdje si bio, uspio uroniti u sebe? Jesi li čuo, vidio, omirisao neko iskustvo koje te nakon toga učinilo boljom osobom? Rekao si kako si tražio znanja s više izvora i shvatio stvari, ali ne govoriš mi jesi li i našao ta znanja, već samo pričaš kako si razumio ljude i običaje? Kako bi se primilo znanje, meni se čini da čovjek treba shvatiti sebe, a ne druge, jer spoznaja bi trebala biti iznad znanja.

Erich je zašutio. Skinuo je brojanicu s vrata i sklopljenih očiju počeo mrmljati prebirući kuglice preko zglobova prstiju. Vlak je progutao stotine kilometara prije nego je u kupeu zavladala tišina koju je remetio tek jedan hrkač. Skoro svi putnici povaljali su se jedni po drugima ne mareći za tuđi privatni prostor. Kristijan je pratio sve lokalne stanice na kojima se vlak zaustavljao, proučavao lica novih putnika koji su se uspinjali po prozorima, svako malo tražeći mjesec koji se povremeno skrivao. Iznad njega, u mreži za kofere, čvrsto su spavala dva dječaka. Košulje su im se povukle ogolivši im leđa zbog čega su se sklupčali grleći si koljena i privlačeći ih prsima. Iz ruksaka kojeg cijelo vrijeme nije micao iz naručja, Kristijan izvadi svoju trenirku s kapuljačom, i uzdigavši se, prebaci je preko oba dječaka. Sjedio je još neko vrijeme prije nego ga je ritmičko kloparanje kotača uljuljalo u drijemež. Jedno kraće vrijeme razmišljao je o tome zašto se Erich naljutio, no ni trena se nije upitao nije li razlog bila neka njegova kriva riječ. Radije se prepustio sanjarenju uživajući u pogledu na narančasti svjetionik čiji je svjetlosni snop poput igle probijao mrak s nepoznate uzvisine. Osjetio je kako mu je tijelo lagano i kako se bez teškoće uzdiže u vis i udiše svjetlost koja je srebrnim mlazom bistrila horizont. Kružio je oko kupole, nekoliko puta obletio lanternu, pa se spustio u podnožje pokušavajući joj pronaći vrata, jer je poželio iznutra se uspeti do vrha. Hodao je ukrug dodirujući zid, no nije pronašao način da uđe. Nije si postavljao pitanja o tome, jednostavno je prihvatio stvar takvom kakva jest, jedino na što je intenzivno mislio jest zadovoljstvo dodira kojeg je na dlanu osjećao kao da je stvaran. Struktura građevine bila je topla i mekana poput svilene haljine. Zastao je i obgrlio rukama svjetionik upirući pogled u vrh. Šapat je dopirao iz crne kupole koja je odozgo rasprskavala svjetlosni mlaz. Prislonio je uho na zid i razabrao riječi: „Nijedno milosrđe nije pravo, ako nije učinjeno vlastitom rukom.“ Otvorio je oči i pogledao u vis. Pokriveni njegovom trenirkom dječaci su i dalje čvrsto spavali. Spustivši glavu, pogled mu se u polumraku susreo s Erichovim. Gledali su se u tišini, Kristijan nije imao potrebe reći bilo što, no Erich je prekinuo šutnju:

– Izmolio sam malu i zgadio mi se moj ego. Molim te oprosti.

– Idemo redom – odvratio je Kristijan smiješeći se. – Što je mala i što da ti oprostim?

Erich se nasmijao s olakšanjem:

– Ego ne moram objašnjavati?

Kristijan pruži ruke prema Erichu i ovaj ih prijateljski stisne.

– Oprosti mi što sam te uvrijedio. Moj ego je bio povrijeđen i odlučio sam s tobom više ne razgovarati. Stvarno mi je žao.

– Ja ću opet reći prvo što mi je palo na um, a ti se nemoj naljutiti – odvratio je Kristijan zureći ravno u Erichove oči.

– Slobodno reci – ohrabrio ga je Erich.

– Želiš li oprost kako bi olakšao egu ili srcu?

Kristijanova otvorenost više nije mogla iznenaditi njegovog suputnika.

– Iskreno, shvatio sam da si rekao točno ono što sam odavno trebao čuti. Godinama lutam Indijom i tražim nešto u čemu mogu biti bolji. Sad jasno vidim da… kako da to kažem? Kad bi život trebao provesti tu, ne bih se valjda rodio u Bremenu. Vjeruj mi, čim stignemo u Itarsi pokušat ću naći posao i zaraditi za povratak kući. Zadnju godinu dana žicam novac od turista kako bih nastavio dangubiti, umjesto da sam se barem jednom uhvatio nečega čime bih nekome bio od koristi.

– Stvarno sam iznenađen, Erich, drago mi je da si shvatio što je najbolje za tebe. No nisi mi rekao što je mala? – nasmije se Kristijan.

– Mala? Đapamala!

Erich pruži brojanicu, a Kristijanu je primi u dlan i jagodicama prstiju stade valjati kuglice rupičastih tekstura.

– Kao krunica za „Zdravo, Marijo“. Služi da bi točno odbrojio molitvu. Kuglice su uglavnom od svetog drveća tulasi, nim ili od lotosovog sjemena. Indijci kažu da su najbolje od sjemena rudrakše, takva je i moja. Rudrakša znači Rudrino oko, a Rudra je ime za Šivu, pa je ovo sjeme simbol Šivinog trećeg oka. Ima čak jedan stih iz svetih predaja koji govori o đapamali. Kaže ovako: „Kao što nijedno milosrđe nije pravo, ako nije učinjeno vlastitom rukom, tako i molitva bez đapamale ne donosi rezultate.“

Kristijan se nasmije ne mogavši sakriti čuđenje. Pogledao je u vis gdje su umorni dječaci i dalje spavali. Erich nije pitao što ga je toliko dirnulo pa nastavi:

– Mala ima stotinu i osam kuglica i taj broj nije slučajan.

– Siguran sam da nije – odgovori Kristijan vrteći glavom pogledavši u kazaljke sata na ruci.

– Broj se odnosi na frekvenciju disanja. Tijekom dana čovjek udahne deset tisuća i osamsto puta zbog čega je brisanjem zadnje dvije nule, stotinu i osam odabran kao broj koliko puta treba izgovoriti mantru. Također, svemir se po Vedama sastoji od dvanaest segmenata i svaki od njih predstavljen je s dvanaest horoskopskih znakova i devet planeta koji utječu na čovjekov život na Zemlji. Dvanaest znakova pomnoženo s devet planeta opet daju sto osam.

Kristijan pruži natrag brojanicu, no Erich mu vrati ruku:

– To je poklon.

Kristijan nije očekivao ovakvo što, pa zbunjeno pokuša naći načina da ljubazno ne primi dar.

– Hvala, ali ja ne znam moliti.

Erich je inzistirao:

– Ni ne moraš. Sjemenje rudrakše, medicinski dokazano, ima smirujuće djelovanje na čovjeka zbog čega Indijci njezino nošenje smatraju uzvišenim. Konačno to je moj poklon tebi, a ti s njim čini što hoćeš.

Kristijan pomirljivo primi đapamalu. Skine torbicu s vrata te njenu vrpcu uplete oko brojanice navukavši oboje natrag preko glave i sve smjesti pod košulju. Dlanom je stiskao tvrde kuglice gledajući u Ericha čije su se oči sklapale od umora. Tražeći kroz prozor mjesec, Kristijan prošapće:

– Znaš što ja mislim o tom drvu…

– Rudrakša? – potvrdi Erich budnost. – Što?

– Mislim da je materijal samo sredstvo za vježbanje koncentracije. Bile istinite ili ne, te priče o medicinski dokazanim osobinama drva, nebitne su. Važnije od toga je mantrom smiriti um, što znači da kuglice mogu biti i od plastike.

Erich se smijao sklopljenih očiju očito odobravajući Kristijanovo razmišljanje.

– Om, brate. Om! – izdahne skoro nečujno kroz zube.

– Što je Om? Brate!

Erich dotakne prstima medaljon na prsima i pokaže ga Kristijanu. Na mjesečini bljesne simbol nalik broju trideset.

– Znaš kako Biblija kaže… „U početku bijaše riječ“. Ovo je ta riječ. Prazvuk iz kojega je sve nastalo. U kršćanstvu se krije u Amen, čiji su korijeni u semitskim jezicima koji su se govorili na području istočnog Sredozemlja. Značenje Amena je „neka tako bude“, to je ovjera neupitne istine onoga što se kaže. U judaizmu se nalazi u Šalom što na hebrejskom znači „mir“ isto kao i u islamu u Salaam, što ima isto značenje na arapskom. U sikhizmu stoji u riječi Onkar što na pandžapskom znači „Bog“… Om je majka svih mantri, pjeva se ovako…

Erich udahne i zavibrira iz grla:

– Aaaaaa uuu mmmmm!

„A“ je započeo udahom, snažno je podigao „U“ i konačno mumljajući „M“ spustio duboko u sebe. Kao po naredbi nekoliko je spavača u snu odgovorilo mantrajući istu vibraciju. Erich prekrije usta da smijehom ne probudi nekoga, što Kristijan s veseljem prihvati. Kad su se primirili, Erich nastavi objašnjavati:

– Om opisuje tri stanja čovjekove svijesti. „A“ je buđenje, „U“ je spavanje i „M“ je san.

Kristijan se zamislio na tren i razveselio Ericha rekavši:

– Godinama balansiram između te tri stvari. Om bi mogao biti moja mantra.

Vlak je usporio prelazeći jedan od prijevoja na putu do Itarsija. Bila je prava šteta ne vidjeti ljepotu krajolika koji se razmotao niz obronke zelenih brda, no i uz ono malo obasjanog okoliša kojega je mjesec pomagao vidjeti, dala se naslutiti raskoš tapiserije istkane od vlažnih tropskih i listopadnih šuma premreženih manjim brzim rijekama koje su nadsvodili kameni mostovi iznikli iz bambusovih lugova. Kristijan je uskoro bio jedini budan putnik u kupeu. Zavukao je ruku ispod košulje i iz torbice izvukao svežanj novčanica. Izbrojivši deset njih od sto dolara, stisne ih u šaci, a ostatak vrati u torbicu i spremi pod košulju. Još je neko vrijeme pozorno pratio suputnike, posebice Ericha. Glasno se nakašljao provjeravajući hoće li netko reagirati, a kad se uvjerio da svi čvrsto spavaju, nagnuo se prema Nijemcu i brže bolje u džep na njegovom ruksaku gurnuo tisuću dolara.