Snoputnik | Zoran Žmirić

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Sveta Majko, moli ti se tvoja Maria Gomez iz San Vicentea, onoga koji se nalazi sat vremena autobusom od Buenos Airesa. Opet sam u crkvi San Vincent Ferreri čitam ti svoje molitve. Mama mi je od malena govorila „Ako čovjeku uzmeš nadu, uzeo si mu sve“. Tada nisam razumjela o čemu je govorila. Kad sam odrasla, shvatila sam na što misli. Kad god je netko pokucao na vrata, mama bi se nadala da će se na pragu pojaviti tata. Na naša su vrata kucali svi. Susjede su dolazile posuditi jaje, šalicu šećera ili paketić kave. Nekad bi im sve to stvarno trebalo, a nekad bi im to bila izlika da sjednu i iz mame izvuku njezin jad. Baka i djed su dolazili. Svratili bi na ručak, ali bi uvijek otišli prije nego se smrači jer bi se djed posvađao s mamom. Nikad joj nije oprostio što je odabrala život žene koja čeka i koja sama odgaja kći. I poštar je kucao. Donio bi novac koji bi tata poslao. Ponekad bi donosio razglednice koje i danas čuvam u sobi iznad radnog stola. Na naša se vrata kucalo svaki dan, i svaki dan je mama prilazila vratima očekujući da će otvoriti tati. Ali od svih tih dana u godini, tata bi pokucao samo jednom. Iako je mama znala da on može doći samo jednom u godini, ona se nadala kad god bi netko pokucao. Zato je mama govorila da bez nade čovjek ne može živjeti.

Ti znaš, Sveta Majko, koliko smo puta Santiago i ja bili u klinici za neplodnost i znaš da su nam rekli da nikad nećemo imati djecu. Santiago je rekao da su nam to rekli samo zato što su vidjeli da više ne možemo plaćati preglede. Santiago mi je dao nadu, zajedno smo vjerovali da će Bog odlučiti drugačije. On se potukao na poslu jer su ga neprestano zadirkivali. I otkaz bi bio dobio da nije bilo njegovog šefa, gospodina Raula, koji je jedini razuman u njegovoj firmi. Isto znaš da smo, osim u bolnicu, Santiago i ja išli kod tete Beatriz koja nam je dala da nad vatrom udišemo trave i pijemo vodu u kojoj smo se zajedno kupali. Nadali smo se.

Sveta Majko znaš da sam ti beskrajno zahvaljivala u molitvi kad sam zatrudnjela. Zahvaljivala sam i Svetim Vincentima. Ovom našemu čije ime nosi mjesto u kojem živimo i onome iz kojega je bio tata. Milovala sam trbuh vjerujući da ću postati majka, zamišljala kako ću se uskoro igrati sa svojim djetetom i prisjećala se kako sam se ja igrala s tatom kad god bi se vratio. Tata je plakao svaki put kad bi odlazio. I mama i ja bismo isto plakale. Mama je govorila da je tata jako patio što ne može živjeti s nama i što smo tako daleko. Govorila je da nije sretan tamo gdje živi, ali da tako mora biti. No kad god bi tata otišao, ostajala je nada. I on bi se vratio. I opet bi odlazio, ali bi za sobom ostavljao nadu. Naša je kuća uvijek bila puna nade. Dok sam ga čekala gledala bih razglednice koje nam je slao. Njegov se grad zvao Rijeka, to znači voda koja teče. Grad iz kojega je bio zvao se Sveti Vincent baš kao i naš grad. I u njegovom rodnom gradu postoji crkva Svetog Vincenta. Ja bih gledala razglednice i crtala te gradove u svoju bilježnicu. Crtala bih crkvu Svetog Vincenta i tatu ispred bunara želja kako ubacuje novčić jer sam znala da se opet želi vratiti meni i mami. Mama bi mi govorila da nacrtam tatu kako s velikim brodom dolazi u luku u Buenos Aires i u naš San Vicente, ali ja bih ga radije crtala u njegovom Svetom Vincentu pokraj bunara želja.

Naša je kuća opet bila ispunjena s nadom. Santiago i ja bili smo sretni, a mama je opet nakon puno godina svaku večer molila krunicu.

Otkad sam prokrvarila, ja više nemam nade. Neka bude volja Božja.

Tvoja Maria Gomez.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.